Teret pasivne i aktivne odgovornosti

Teret pasivne i aktivne odgovornosti

Marija Čudina, Nevolje, Ex libris, Zagreb, 2005.

Marija Čudina, koju Tonko Maroević svrstava u najvažnije hrvatske književne pojave u razdoblju od kraja pedesetih do sredine osamdesetih godina 20. stoljeća, umrla je točno prije dva desetljeća. Roman Nevolje, nastao davne 1975, objavljen je prvi put puna tri desetljeća nakon nastanka. Za života autorica je imala više uspjeha u pjesničkom nego proznom opusu te se čini da joj sreća, ili nešto što je teško imenovati, a što ponekad odlučuje o sudbini nas i naših djela, u toj književnoj vrsti nije bila naklonjena. Publiciranje romana Nevolje, kao i ostalih, autoričinih dosad neobjavljenih djela, pomaže u stvaranju boljeg i zaokruženijeg uvida u opus književnice koja osebujnim izrazom zaslužuje pozornost čitalačke javnosti. Nevolje su kratko i lako čitljivo štivo, sastavljeno od četrnaest poglavlja u kojima se osjeća snažan utjecaj egzistencijalizma i njegovih predstavnika poput Alberta Camusa i Jeana–Paula Sartrea. U skladu s egzistencijalističkom manirom u središtu pozornosti je bezimeni čovjek i njegov odnos prema sebi i drugima, što je i temeljna preokupacija pisaca tog usmjerenja. Naime, temeljno polazište egzistencijalizma postavka je da čovjek snosi odgovornost ne samo za ono što je počinio nego i odgovornost za ono što nije učinio. Takvo stajalište dodatno otežava poziciju predstavljenih likova jer je teret pasivne i aktivne odgovornosti isključivo na njima, a nema Boga s kojim bi podijelili težinu postojanja i kojega bi mogli barem djelomično okriviti za vlastitu sudbinu. Glavni lik, koji priča u prvom licu, muškoga je roda, a sam za sebe kazuje: »Vidjeh sebe onakvim kakav jesam: mlad i zapušten čovjek, bez zanimanja, bez ikakvih znatnijih sposobnosti, sporog duha, labavih, uvijek napregnutih, no, jednom riječju, bolesnih živaca.« Ovakva naglašena doza samokritičnosti sa sobom donosi i određenu dozu humora, koji mračnu ugođaju daje nešto svjetliji ton i omogućava čitaocu da zadrži distancu i ne potone u beznađe sivila. Samozvani pisac u borbi za egzistenciju izložen je podsmijehu i nerazumijevanju okoline, pri čemu se psihološke manifestacije života na margini sintetiziraju u složenu cjelinu s opipljivim fizičkim znakovima nevolja u obliku gladi i hladnoće. Unatoč radnji svedenoj na banalne pokušaje glavnoga junaka da pronađe posao ili smiri savjest nesuvislim potezima, središnji poligon zbivanja u glavi je autoričina antijunaka. Zaokupljenost razmišljanjima o tome što bi trebalo učiniti često rezultira nedostatkom vremena za stvarno djelovanje. Protagonist ne posjeduje dovoljnu dozu realiteta potrebnu za transformaciju iz imaginarnog u stvarni lik, koji će izazvati buđenje čitalačkoga senzibiliteta. Stoga je naše čitanje svedeno na racionalno prerađivanje informacija bez uživljavanja u tuđe emocije i ostvarivanja prave emocionalne veze. Knjigom hode i druga crno–bijela, hladna i mračna lica, zaobilazeći glavnog junaka bez želje i volje za djelovanjem, prenoseći pukim registriranjem nevolja, možda, autoričinu poruku o društvu s kojim nešto nije u redu, jer nije voljno emocionalno se angažirati kako bi pružilo pomoć svojim članovima. U romanu se, također, osjeća utjecaj srpske sredine u kojoj je autorica živjela posljednja dva i pol desetljeća života. Taj je utjecaj prisutan u jezičnom izrazu, no odražava prema Tonku Maroeviću vjerojatno i autoričin ambijentalni doživljaj sredine u kojoj se kretala. U središtu interesa autorice kao pristaše egzistencijalističkog usmjerenja pitanje je odgovornosti, odnosno odbacivanja odgovornoga ponašanja i njegove posljedice. Glavni lik neprekidno odbacuje mogućnost preuzimanja odgovornosti svodeći svoj život, ali i život majke Klare, na puko preživljavanje, otvarajući time pitanje suodnosa odgovornosti i sudbine. Problematika spomenutog odnosa počesto rezultira prebacivanjem tereta vlastite neodgovornosti na sudbinsku predodređenost kako bi se odbacila svaka mogućnost vlastitog utjecaja na sudbinu, čime bi se stimuliralo suosjećanje s osobom koja je žrtva loše sreće, no što u konkretnom primjeru gubi razumsku podlogu, jer je nevoljni junak nevoljan ponajprije zahvaljujući vlastitu izboru što nas oslobađa svake naznake empatije. Knjiga Marije Čudina zanimljivo je i lagano štivo koje registrira nevolje, no ne opterećuje osjećajem težine jer protagonist ne posjeduje osobine potrebne za ostvarivanje dublje povezanosti, što nas čini trezvenijima i objektivnijima u prosuđivanju tog ostvarenja. Osobno više volim junake s kojima mogu naći neku vezu, no unatoč emocionalnom odmaku knjiga Nevolje zgodno je štivo koje vas neće opteretiti iako je ozbiljna sadržaja. Možda će vas ponekad zasmetati spomenuti autoričin jezični izraz, no on je samo proizvod vremena u kojem je autorica živjela i djelovala. Završit ću ovaj članak rečenicom glavnog junaka, koji razmišljajući o sreći u nekom novom gradu dolazi do porazne spoznaje što u sebi sadrži barem djelomično preuzimanje odgovornosti: »A činilo mi se da znam kako su svi gradovi isti za čovjeka koji nije sposoban da izađe na kraj sa svojim nevoljama.«

Sonja Homa