Što je standarni jezik?

Što je standarni jezik?

Anđela Frančić, Lana Hudeček, Milica Mihaljević, Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2005.

Za primjenu hrvatskoga standardnog jezika u praksi dobro je što se ova knjiga triju autorica uopće pojavila. Dvije od njih (L. Hudeček i M. Mihaljević) imaju golemo iskustvo i u jezičnom savjetništvu (Hrvatski jezični savjetnik, 1999), tako da su izvrsno upućene u jezikoslovnu kroatistiku i u njezine prijepore. Opsežan popis stručne literature i u ovoj knjizi pokazuje studiozan pristup građi, a jasno pisan i lako razumljiv tekst pomoć je svima koji žele hrvatskim standardnim jezikom pisati što pravilnije i pojedinim funkcionalnim stilovima što primjerenije. Nisu trebale dugo tragati pa da naiđu na mnoga proturječna rješenja u navedenoj literaturi, na niz neriješenih problema, na nedosljednosti u ponuđenim rješenjima, a znana im je i velika nepismenost hrvatskih studenata i novinara. Sve su to imale na umu pišući ovu knjigu. Dobro je što su takve nedaće popisale, što ih nisu elegantno zaobišle, nego su na temelju i onih rješenja za i iscrpna uvida u rješenja protiv nastojale dati i vlastite odgovore i preporuke što je bolje i zašto je tako bolje. Knjiga ne promatra uporabu hrvatskoga standardnog jezika izolirano. Svaka se tvrdnja potkrepljuje živim primjerima iz svakodnevne komunikacije (novine, TV), a posebnu vrijednost daje knjizi praktična obradba višefunkcionalnosti u hrvatskom standardnom jeziku. Knjiga je podijeljena (363 str.) na četiri veće cjeline: Uvod, Hrvatski standardni jezik, Normativnost u hrvatskome jeziku i Višefunkcionalnost u hrvatskome jeziku. U Uvodu se kratko opisuje hrvatski jezik kao sustav, daju se osnovni podaci o hrvatskim narječjima (čakavskom, kajkavskom i štokavskom) i o njihovoj rasprostranjenosti, registriraju se i gradski govori te ostali supstandardni idiomi. Za široku upotrebu i razne profile korisnika knjiga podastire korisne podatke o postanku hrvatskoga jezičnog standarda i o značajkama standardnog jezika, što je hrvatskim korisnicima dobro rastumačiti jer im je (i sama sam istraživala) znanje hrvatskoga standardnog jezika vrlo manjkavo, a svijest o tome što standardni jezik jest — uglavnom nikakva. U poglavlju pod naslovom Normativnost u hrvatskome jeziku autorice obrađuju razne norme: pravopisnu, fonološku, normativne probleme po vrstama riječi, tvorbu riječi, sintaksu, leksik. U svakom potpoglavlju čitatelj će naći pomoć da riješi probleme koji ga zacijelo muče, npr. kako se pišu muška i ženska dvostruka prezimena, kako se sklanjaju imena Tea i Andrea, kako se sklanjaju kratice na –I i na –A (ASCI, INA), a kako na –U, –H, –K (HAZU, MH, HNK), kako se ponaša točka u kombinaciji s drugim pravopisnim znakovima i mnoge druge. Zamjeram autoricama (zapravo ne njima, više hrvatskim gramatikama, jer su takva rješenja našle u njima) što se u komparaciji pridjeva nisu odmaknule od nelogičnosti naših gramatika (uz jednu ogradu: Pranjković–Silićevu još nemam pa ne znam): »nastavak –i u komparativu imaju tri skupine pridjeva... npr. živ–življi, žut–žući, bijel–bjelji, crn–crnji, jak–jači.« Istina, autorice je u prvom redu zanimao sam oblik komparativa pridjeva crn, bijel, nijem i lijen (hoće li biti crnji, bjelji ili crniji, bjeliji), a ne sustav stupnjevanja. No nelogičnost takve tvorbe (što, ponavljam, ne ide na dušu triju kolegica) leži u tome što je na ovaj način teško objasniti kako od živ+i nastaje življi. (Zato o tome pripremam rad za idući slavistički kongres.) Posebna je dragocjenost ove knjige što se i u praksi pozabavila višefunkcionalnošću u hrvatskom jeziku, odnosom funkcionalnih stilova prema hrvatskom standardnom jeziku, metonimijom u publicističkom stilu, najčešćim pogreškama u administrativnom stilu, navodeći prijeko potrebne upute i za pisanje prijava na natječaj, životopisa, poslovnih pisama, referata i članaka te posjetnica i ugovora. Ne treba posebno napominjati kako je to mnogim građanima Republike Hrvatske još velika nepoznanica, dok se npr. u Francuskoj prijave na natječaj, sročene loše i s obiljem pravopisnih pogrešaka, koje ne poštuju obrazac primjeren tom administrativnom obliku, uopće ne razmatraju. Takav se nemar, naime, u nekim urednim i uređenim zemljama smatra nepristojnim. Zato mi je vrlo drago što su kolegice svima zainteresiranima ponudile model kako da izađemo iz još jedne (necivilizirane) džungle. Ukratko, knjigu triju autorica preporučujem svima koji uistinu vole hrvatski jezik, koji učenje hrvatskoga standardnog jezika smatraju (i) zadatkom od nacionalne važnosti. Uz opće srozavanje svih (još donedavno prisutnih) kulturnih i nacionalnih vrijednosti, nebriga nas samih za hrvatski standardni jezik i zapuštanje — više deklarativno nego stvarno i tvarno — »miloga nam jezika« nije samo sramota nego i prijetnja njegovu ubrzanom nestajanju. Ova je knjiga dobrodošla svima koji to žele spriječiti.

Nives Opačić