SNIJEG SE TOPI...

SNIJEG SE TOPI...

Žena od kamena: Izbor iz suvremene talijanske proze, izbor, prev. i prir. Ljerka Car Matutinović, Bosanska riječ, Tuzla, 2005.

Književnica — pjesnikinja i spisateljica — Ljerka Car Matutinović poznaje odlike apeninskih stilističkih kodova, što je vidljivo i iz pojedinih njezinih ostvarenja, pa su izbor, prijevodi i priređivački koncept u knjizi Žena od kamena našli odlična korespondenta nakladničke realizacije. Žena od kamena izbor je iz suvremene talijanske proze: zanimljiva, indikativna i korisna panorama u upoznavanju i iščitavanju talijanske novelističke suvremenosti. Ženu od kamena u izboru i prijevodu Ljerke Car Matutinović čini ovaj autorski postav: Mario Tobino, Gesualdo Bufalino, Antonio Tabucchi, Stefano Benni, Erri de Luca, Eraldo Baldini i Paola Capriolo. Uži — ne vjerujem, ali je izbor — kao kod svake slične knjige — mogao biti širi i drukčiji; no, riječ je o autorskom izboru, svojstvenu danas svakom antologijskom pregledu, koji izričitije nego nekad zrcali i priređivački ukus. Izbor Ljerke Car Matutinović ide za kvalitetom neprijepornosti, ali i unutar modernijega pristupa kakav oblikuju novovjeke »books for appreciation« vrijedne knjige. Odatle i novost informacije, jer reljef poznatosti danas i nije onoliko pregledan kao prije tridesetak, recimo, godina, pa će i neka od imena u Ženi od kamena zazvučati u novoupoznatoj svježini izvan krugova upućenijih poznavatelja. Ali, klasika talijanske gradnje pripovijetke, klasika izvan pojmova retro i avant, ostaje upravo u njezinoj preglednosti, u lepršavosti i gradnji začudnosti, u obujmu onih prostora, često i nadasve između redaka, u oblikovanju autonomnih strujanja instinkta i slutnje na postamentu pojavnosti. Toskanske priče o hrabrosti, ljubavi i smrti Marija Tobina — priče Kincika, djevojka koja je spasila Pisu, Demon u vili Mansi, Isabellu i Eleonoru, najljepše u Firenzi, zadavili su njihovi muževi, te Sjajan iskorak u prošlost — stilematski su upravo model impostacije u prošlosti sa svom domišljatom persiflažom iz koje proizlazi suvremenik iz nekog sasvim drugog okoliša. Gesualdo Bufalino pisac je zatvorenih čežnja, amarkordskih prisjećaja, likova prigušenih strasti, nerijetko uzavrele putenosti. Djeluju i poput stilizirana dnevnika, nalazeći prispodobna mjesta u sličnim zapisima ranjene mladosti. Antonio Tabucchi čar bizarnosti, izborom u ovoj knjizi, nalazi u južnoameričkim stvarnim ili nestvarnim krajolicima, koliko podneblja toliko i estetike. Njegovi se opisi kreću nijansiranjem clair–obscur kao da putuju kroz stripovske sličice Corta Maltesea. Pričom punom bizarnosti, Don Pedrova ljubav, Tabucchi u jednom pasažu zapravo sugestivno razlaže i modulacije svoga pripovijedanja, svog unutrašnjeg bluesa, odnosno fada. Opisujući Don Pedra, zastavši zapravo uz tu figuru, Tabucchi piše: »O čemu je točno razmišljao dok je sa svojeg prozora promatrao plave ravnice Portugala? Kakva ga je muka opsjedala? Tuga, za onim što je bilo, može biti uništavajuća, ali ono, kad smo nešto željeli što je moglo biti, a nije bilo, mora biti nepodnošljivo. Možda je Don Pedro bio obuzet takvom tugom. Zbog svoje neizlječive nesanice, on je svake večeri gledao zvijezde: i možda su ga zvjezdane udaljenosti, i za čovječji vijek neizmjerni prostori, nadahnuli. Možda je na to nadahnuće djelovala britka ironija, koja mu je s tugom, zbog onoga što nije bilo, stolovala u grudima.« Stefano Benni pak uzima bokačovsko polazište, karakterističan incipit: »Priča koju ću vam ispričati pripovijest je o mome mjestu koje se zove Sompazzo i koje je poznato po dvjema osobitostima: po šećernoj repi i lažljivcima...« Zatim ciklički rasprostire prostor smjene godišnjih doba da bi, grafički, u vrlo kratku prostoru priče — short story Godina ludog vremena — ocrtao putanju svakodnevice umotane u fantazmagorije. Osjećaj romanesknosti na nekoliko kartica teksta odlika je koja očarava. Mehaničar Ufizeina, majstor za sve, uplest će se u zakonitosti prirode: uspjet će i vulkanizirati sunce! Rečenica »Snijeg se rastopi i sve se vrati u normalu, osim nas« zaključak je priče, ali početak novoga pripovijedanja, što se začinje u čitateljskome zbroju iskustava. Štoviše, kao da tragikomikom objedinjuje i jednu vizuru svijeta. Erri de Luca u zgusnutu tkivu stišana, sugestivna samogovora iznosi priču (Gore lijevo) o postojanoj blizini dvaju svjetova u igri i bolesti, u koracima kroz koje se — premda u tmurnu ozračju — iznosi pobjeda ljudskosti. Segment kronike koji prerasta u apsurd, priča kao ružan san — Siva magla i crne kokoši Eralda Baldinija — u kojoj tmurne siluete s pomoću kokošjih jaja traže utopljenike dio su vizure pisca što tako označuje daleko prostranija »mjesta smrti i ludila«. »Položi oruđe u jedan ugao kamenoloma i prije nego se udaljio, dugo je promatrao dvije kamene ruke koje su se nježno spuštale jedna prema drugoj i susrevši se, ispreplele su nerazrješiv vez.« Koliko svevremena, priča Paole Capriolo Žena od kamena (iz koje je i netom ispisan citat) na poseban način u sebi nosi iskon antičke ljepote. Pripovijetka o uščuvanju svetih nakana, postojanosti unutar ideala, ne samo u umjetnosti, zapravo je darovita metamorfoza koja i knjizi daje ne samo naslov nego i svojevrsnu i estetičku i etičku težinu. Ljerka Car Matutinović nijansira stilističke osobitosti svakoga zastupljenog autora, efektno bližeći osobitosti ugođaja i sintakse, tako da u cjelini dobivamo kontrapunktno skladan zbroj različnosti. Ugođajni okviri određuju samogovor i dijaloške sekvence; prevoditeljica suvereno raspoznaje modulacije šesnaest izabranih priča, nalazeći im adekvate u hrvatskoj prozaističkoj sintaksi, obogaćujući time prevoditeljsku verzatilnost. Povrh svega, a što je i najvažnije, oblikuje i stilom oblikuje knjigu koja ne ostavlja čitatelja ravnodušnim, a čini to na razini visokih dosega književnog artizma.

Daniel Načinović