Put u svijet istine

Put u svijet istine

Branimir Bošnjak, Žanrovi žudnje. Kazalište, radiodrama, televizija i kultura, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2005.

Branimir Bošnjak, ugledni pjesnik, esejist, prozaik, književni kritičar i književni znanstvenik koji je objavio dosad dvadesetak knjiga poezije, kritike, eseja, antologija i znanstvenih studija, najnovijom se knjigom eseja Žanrovi žudnje predstavlja kao nadahnut istraživač različitih oblika dramskoga stvaralaštva tijekom tri desetljeća i kritički analitičar televizije, medija koji ulazi u sve pore kulturno–scenskih događanja. Vrstan erudit i poznavalac problema koji su u žarištu njegovih razmatranja, Bošnjak nam u dvadesetak tekstova otkriva nove, maštovite vizure teatra i junaka koje nam teatar kao vlastiti oblik shvaćanja svijeta teatarski podastire, tražeći u njima analogne svjetove u kontrapunktu između mitskih zamisli i nakana i svrsishodno organizirana postavljanja na scenu. Već u tekstovima na samu početku knjige Bošnjak simbolično osmišljenim naslovima (Hamlet kao pitanje vlastitosti, Don Juan ili demon žudnje, Mehanizam vlasti kao sudbina / Ionescov Macbett razgranatom pozornošću osebujno razmatra suprotstavljene svjetove, unoseći u raspravu sfumature ironijskoga, što tim esejističkim kontemplacijama daje pečat osobnosti kojoj ne nedostaje literarna igra, a to samu temu čini čitljivijom i bližom: »Junaci djeluju i preko kuhinje, rekli bi vrsni gastronomi, pa i nemaju posve krivo kada svijet svode na kuharski katalog. ‘Sve je to nečija kuhinja’ — uzvikuje jedan od suvremenih erzac–proroka. Kamo god krenuli, dočekuje nas vampirska logika isključivosti, lajtmotiv lomače, pečenjarsko–kotletski galimatijas: pogled iz kuhinje uzaludno traži junaka našega doba u nekoj od malobrojnih čistunsko–gastronomskih operacija. Svi gutaju kojekakvu hranu, nabadajući razborito sve što im se prostre na trpezu« (Hamlet kao pitanje vlastitosti). Za svoja angažirana razmatranja Bošnjak znalački i konstruktivno traži uporište u junacima koje je odabrao, očekujući odgovore na pitanja koja su sudbinski upitna, korespondirajući s fenomenima uspješnosti i neuspješnosti, što se fatumski vezuju za čovjekovu pustolovinu života, u kojoj se on sve više otuđuje i ustrajno troši, ostajući više–manje gubitnikom. Smisao upravo teatarskoga poigravanja sa životom nije, dakle, samo preslika života koji ne nudi izlaz, nego i identificiranje sa zbiljom. Bošnjak vidi moderni teatar kao oslikavanje traumatične svakodnevice. Tako će Shocking Slobodana Šnajdera, u kojem »nema vertikale«, gdje je jedan od aktera (Janko) »spreman da se još jedino kroz tamu glumljenog ludila probije u svijet moguće istine«, Bošnjak završiti grotesknom slikom svakodnevice koja ne izriče sve, ali kazuje mnogo: »Poput stisnute pesnice zalijeće se drama u opušteno, nedjeljno lice Mlačana, zagledanih u TV–ekrane i svoj rastući trbuh.« Da zaključim: knjiga eseja Branka Bošnjaka Žanrovi žudnje sretan je spoj književne akribije u izboru okretnih i zanimljivih ogleda, koji nam ostavljaju zadovoljstvo ponovnog iščitavanja.

Ljerka Car Matutinović