POVRATAK U ŠKOLSKE KLUPE

POVRATAK U ŠKOLSKE KLUPE

Djelo Ivice Bednjanca je lakopamtljivo, a opus je odavno upisan i sačuvan u zajedničkom pamćenju, ponajprije svih onih koji su u osnovnoškolskim i srednjoškolskim klupama listali »Smib« i »Modru lastu«

Svestrani umjetnici slojevitih opusa često posve nepravedeno dobivaju površnu pozornost koja nikako nije razmjerna njihovu značenju. Čini se da je povjesničarima umjetnosti najlakše sažeti njihovo djelovanje pod samo jedan nazivnik, slikar, kipar, grafičar, eventualno slikar–kipar i slično. Kad je riječ o medijima tzv. masovne kulture, stripu, ilustraciji, karikaturi, koji općenito dobivaju nedovoljno opsežan i kvalitetan prostor, medijski, ali i galerijski, mogućnosti za pogreške doista su veće. Tako se predstavljanjem Ivice Bednjanca (Zagreb, 1934) isključivo kao »žive legende hrvatskoga stripa« nepravedno zanemaruje i drugi medij u kojem je taj umjetnik ostvario iznimno (kvantativno i kvalitetno) važan opus — medij ilustracije. Nedavna izložba u zagrebačkoj galeriji ULUPUH još je jednom, nakon prošlogodišnje izložbe Durica u istom prostoru, upozorila na nužnost boljega prezentiranja (nadajmo se njegovoj skorašnjoj retrospektivi) Bednjančeva djela. Njegovo je djelo lakopamtljivo, a opus je odavno upisan i sačuvan u zajedničkom pamćenju, ponajprije svih onih koji su u osnovnoškolskim i srednjoškolskim klupama listali časopise Školske knjige »Smib« i »Modru lastu« te albume Nježni sport, Osmoškolci, Jasna i osmoškolci, Durica i uživali u pričama o simpatičnim likovima koje je smišljao sam Bednjanec. To su stripovi koje smo jednostavno voljeli, ponajprije zbog toplih i duhovitih priča ispričanih sigurnim, realističnim (tek malo stiliziranim) crtežom. Upravo likovni rukopis povezuje strip i ilustraciju Ivice Bednjanca. Kako napominje Branka Hlevnjak, autorica izložbe (nažalost zbog nestašice novca nije izašao katalog izložbe, pa nismo mogli pročitati opsežniji tekst spomenute poznavateljice njegova opusa), »u likopisu (rukopisu) Bednjančeva se ilustracija ne razlikuje od crteža likova u njegovim stripovima. On je dakle i u ilustraciji svoj i prepoznatljiv.« Jasnoća, preglednost toga vrsna crtača, pogotovo je dobrodošla u ilustracijama za »Modru lastu«, koje su se mogle vidjeti na izložbi. Te su se ilustracije savršeno uklopile u list koji dugovječnost i prihvaćenost zahvaljuje edukativnosti na zabavan način. Bilo da je riječ o crtežima koji prate rubrike u kojima mladi pitaju za ljubavne i ine savjete, šaljivim interpretacijama povijesnih događaja, legendi, običaja, komentara svakodnevnih zgoda i nezgoda... Bednjanec sve začinjava zrncima duhovitosti, a njihova poruka uvijek ostaje jasna. I da se još malo vratimo na crtež, razlog zašto sve njegove ilustracije zrače tolikom pozitivnom energijom i zašto ih volimo — jest njihova ljepota. Jednostavna ljepota, nasuprot jeftinu kiču ili nepotrebnu kompliciranju i iskrivljavanju u službi arta, čine ih bezvremenskima, sposobnima da oduševljavaju klince od šezdesetih godina prošloga stoljeća do danas. Na izložbi su uglavnom bile fotokopije, budući da se veći broj originala zagubio, a izloženi su i originali iz nekoliko knjiga. Šteta što ih nisu pratile legende koje bi makar naznačile o kojoj je knjizi ili broju »Modre laste« riječ.

Barbara Vujanović