Poslastice sa sjevera

Poslastice sa sjevera

U filmu Najbolja mama kadšto više i od dijaloga, govore neiskazane riječi, silno dojmljive tišine; rječita šutnja obilježit će i osjećajni klimaks djela

Zaslugom Finca hrvatskoga podrijetla, filmskoga teoretika Borisa Vidovića, spoznasmo i jednu drugu, nama posve nepoznatu finsku kinematografiju — onu koja tavori u sjeni stvaralaštva glasovita karizmatskog Akija Kaurismakija. U žanrovski raznovrsno komponiranom programu od sedam cjelovečernjih igranih filmova snimljenih posljednjih pet godina odskaču Najbolja mama Klausa Hara (finski kandidat za Oscara 2005) i Rijeka (2001) Jarma Lampele. Prije Najbolje mame redatelj Haro debitirao je vrlo nježnim, snolikim filmom Nevidljiva Eline (2002), koji govori o devetogodišnjoj Eline (suptilna Natalie Minnevik) — pripadnici finske manjine u Švedskoj. Dramska okosnica filma temelji se na sukobu između samosvjesne djevojčice i rigidne učiteljice Tore Holm (Bibi Andersson), koja maštovitoj junakinji priječi da u školi, uz švedski, govori i materinski finski. Prelijepo snimljen (Jarkko T. Laine), Nevidljiva Eline svetkovina je za oči i osjećajna kupka za dušu. Harov sljedeći film Najbolja mama temelji se na stvarnim događajima iz Drugoga svjetskog rata, kada su mnogi roditelji svoju djecu (čak sedamdesetak tisuća!) odlučili poslati u Švedsku kako bi ih poštedjeli ratnih strahota što će se uskoro sručiti na njihovu zemlju. Haro u filmu prati sudbinu malog Eera, koji je imao tu dodatnu nesreću da ga je dopala obitelj što je, zbog svojedobna nesretna gubitka vlastite kćeri, priželjkivala udomiti — finsku djevojčicu. Mali će junak — napustivši svoju domovinu u kojoj je ostavio majku i u prvim ratnim operacijama već poginula oca, a dospjevši u zemlju čiji jezik ne razumije i gdje ga nova majka (sjajna Maria Lundqvist) ne želi — oćutjeti boli s kojima bi se teško znale ponijeti i znatno odraslije osobe no što je on. Klaus Haro je scenarij, koji su prema romanu Heikkija Hietamiesa oblikovali Jimmy Karlsson, Antti Tuuri i Kirsi Vikman, preveo u jezik pomno oblikovanih, suptilnih prizora što, u odmjerenu tonu, predočavaju tešku duševnu borbu odbijanja i privlačenja između dječaka i nesretne gospođe Signe. No, Najbolja mama zasniva se i na uzastopnim mijenama jakih osjećajnih brzaca, koji dječaka nose i tumbaju između dviju majki što se, i same ratnim zbivanjima hirovito izbačene iz normale, bore za dušu (ne)voljena dječaka. U filmu, kadšto više i od dijaloga, govore neiskazane riječi, silno dojmljive tišine; rječita šutnja obilježit će i osjećajni klimaks djela, kada suzdržana gospođa, u sobi mrtve kćeri, dječaka Eera napokon nježno prigrli kao sina. Film Rijeka Jarma Lampele, okrenut našem vremenu, također problematizira krhki intimizam čovjekova života pritisnut neumoljivošću osjećajnih prijepora. Strukturalno blizak poetici kratkih rezova, film Rijeka — poput stvarne rijeke — nosi i bljeskovito nam pokazuje tek krhotine ljudskih odnosa, olupine degradiranih egzistencija. U okvirnom dijelu filma, grubo odbačena mlada majka s čedom u naručju stupa u rijeku da bi i sebi i djetetu utapanjem prekratila muku življenja. Taj će (neuspio) pokušaj obilježiti dva događaja: dok mladi ljudi hitaju da je spriječe u samoubilačku naumu, na nebu odjekuje snažna eksplozija koju je izazvao zrakoplov probijanjem zvučnog zida. Ponavljanjem te eksplozije — približno u pravilnim razmacima — Lampela, pokraj ostalog, upozorava da se šest uzastopnih malih storija zbiva približno u istom vremenskom intervalu u trajanju od šezdesetak minuta. Prevladavajući, rekli bismo čak provodni, motiv filma svakako su varijacijski različiti raskidi između Žene i Muškarca. U majstorski oblikovanu slijedu međusobno isprepletenih priča osobito je dojmljiva ona o vremešnoj gospođi koja pristaje udovoljiti molbi teško bolesna muža da mu — uskratom lijekova — olakša odlazak. Osobito je potresan prizor njihova rastanka, kada će nesretna žena — ispunjavajući posljednju želju svoga životnog supatnika — nakratko leći pokraj njega i zagrliti ga...

Bog poživio Kino Tuškanac!

Petar Krelja