Podgrijana juha

Podgrijana juha

Štošta je u ovom parodičnom mjuziklu o zakulisnom kazalištu bilo eksploatirano i prije, i to ne samo ono iz kazališnog života. Ipak, Producenti ispunjavaju primarnu zadaću: da instantno zabave

Skupljajući ekipu koja će proizvesti siguran brodvejski neuspjeh, novopečeni producentski tim obraća se provjereno lošem redatelju Rogeru de Brisu i njegovu raskalašenu gay–društvu scenografa, kostimografa, šminkera. Najgori komad, Proljeće za Hitlera, već su kupili od zabludjela neonacista Franza Liebkinda, prisegnuvši u to ime i na odanost Führeru. Pristanak vesela i razmetno vulgarna društva, uz jednako neukusne glumce, donio bi mjuziklu, omogućenu izdašnim donacijama bogatih udovica, sigurnu propast, a producentima zadržavanje viška neutrošena donatorskoga novca i financijski spas. No, de Brisov pristanak i ekstatični kliktaj njegovih zagrijanih suradnika »Neka bude veselo, neka bude gay!«, umjesto očekivana debakla, mjuziklu donosi uspjeh, a producentima nove nevolje... Izvorno podmetanje brodvejskom establišmentu i dobru ukusu smislio je potkraj šezdesetih američki kralj parodije Mel Brooks, snimajući svoj prvi film Producenti (1968). Brooks je ispravno naslutio da dolazi vrijeme loša ukusa, a kada je u pitanju parodija klasičnoga backstage mjuzikla, žanra koji već po sebi grca u izvještačenosti, dobro dođe i dodatna količina ekstravagancije. Za svoj vulgarni iskorak, u kojem je na meti bio producentski sustav, čak je nagrađen Oscarom, a film je zavoljela i kritika. Četrdeset godina poslije Brooks nije zaboravljen, mjuzikl kao žanr nije pokopan nego, štoviše, nakratko i spektakularno obnovljen (Moulin Rouge, Chicago). Pretjerivanje više nije eksces, nego svojevrsna konvencija, a u određenim krugovima i standard, pa nije nikakvo čudo da su se Brooksovi Producenti 2001. uspješno popeli na kazališne daske, da bi se potom ponovno, s manje uspjeha, vratili u filmski studio evocirajući brodvejske pedesete. Taj dvostruki, kazališno–kinematografski prijepis izvornika, gotovo doslovan u preslikavanju fabule, ali izrazitije campovski u stilizaciji, potpisuje kazališna redateljica Susan Stroman. Neobičan producentski par ona je ugledala u pojavi Nathana Lanea i Matthewa Brodericka. Prvi je podli i promućurni Max Bialystock (u Brooksovu prvencu igrao ga je Zero Mostel), a drugi nespretni i neurotični novak Leo Bloom, sa činovničkim stažom u nekom kafkijanskom uredu (prvobitno Gene Wilder). A tu je i seksi Šveđanka Ulla (i opet izvještačena Uma Thurman), koja će u brodvejskoj postavi Proljeća, uz raspjevana Hitlera (Garyja Beacha) odigrati Evu... Sam Mel Brooks navodno je dopisivao nove scene, no štošta je u ovom parodičnom mjuziklu o zakulisnom kazalištu bilo eksploatirano i prije, i to ne samo ono iz kazališnog života. Epizode s naci–scenaristom karikaturalnija su varijanta skečeva iz serijala Alo, alo, gay–društvo je transvestitski i teatralno raspoloženo, a ansembl–scene Proljeća svjesno estetiziraju nacistički kič. Ipak, te sastavnice Producenata ispunjavaju primarnu zadaću: da instantno zabave. Ono što bode oči od prvih sekvenci, kada zbunjeni Bloom pokuca na Bialystockova vrata i uđe u njegov staromodno dekoriran svijet, redateljičino je nesnalaženje u (medijski) novom prostoru koji se u dijaloškim uvertirama tretira odveć kazališno. Songovi pak izručuju klimav verbalni geg pouzdanijem glazbeno–scenskom registru mjuzikla, a estetizacijom kiča i teatralizacijom klišeja donekle uspijevaju neutralizirati primisao da su Brooksovi Producenti mogli proći i bez filmskoga podgrijavanja.

Diana Nenadić