Pod crnim suncobranom

Pod crnim suncobranom

U ovoj inačici drama nije potamnila samo izvana. Više nego u melankoliju protkanu samoironijom Tomičićeva predstava vodi u svojevrstan horor. Njezinoj romantičnoj divi pristaje makabričan ugođaj. Predstavu treba vidjeti

Neki to vole crno. Ili je baš takav naš kazališni trenutak? Ili, što je najvjerojatnije, glumici Dubravki Miletić izvrsno pristaje crnina. Na ovitku jedne od romansiranih biografija Sare Bernhardt diva ima u ruci bijeli čipkasti suncobran. Takav je bio i u rukama Neve Rošić, kada je zajedno s Nadom Subotić u režiji Vlade Habuneka dramu Sara kanadskog autora Johna Murrella 1984. na hrvatskom praizvela u Teatru ITD, gdje je ta predstava osvojila više vrijednih nagrada i bila na repertoaru tri sezone, a bila bi i dulje da, samokritičan kakav je već bio, čim je naslutio početak mogućega pada dometa, redatelj nije po svojem običaju rekao: »Ovo treba zgasnuti…« Bijelio se Sarin čipkasti suncobran i koju sezonu prije Zagreba u pariškom Vieux Colombieru u jednoj od najgledanijih predstava sezone, za koju je Murrellov tekst preveo i prilagodio glasoviti redatelj i glumac Georges Wilson, glumac koji je u toj predstavi nasmijavao publiku do suza ulogom Sarina tajnika Pitoua. Za nas u prostoru predvorja DK Gavella, u kojem se pamte sjajne predstave poput Posljednje karike Lade Kaštelan ili gostovanja SNG iz Ljubljane s Orlandom Virginije Woolf, Sarah izlazi na scenu u crnini. U toj drami, jednoj od prvih u nizu kojima se svojedobno uz usrdno zalaganje dviju velikih glumica Vlado Habunek počeo opraštati od teatra, postoje mogućnosti za različite redateljske i glumačke interpretacije. Posve različite jedna od druge, pariška i zagrebačka bile su svijetle, afirmirale su teatar (i život, koliko je to moguće) kao radost igre, humorističkom ugođaju igre o najvećoj nevolji ženskoga i glumačkoga života — starenju, Habunek je pojačao učinak dodijelivši ulogu tajnika ženi preodjevenoj u muškarca. Uostalom, posrijedi su inačice teksta različite od sadašnje. Habunekova predstava Sara i vrisak languste u prijevodu redatelja temeljila se na francuskoj adaptaciji Georgesa Wilsona, tekst za novu predstavu Sarah Bernhardt (Memoir) prevela je protagonistica predstave Dubravka Miletić, adaptirao redatelj i scenograf Eduard Tomičić Buntuali. U toj inačici drama nije potamnila samo izvana. Više nego u melankoliju protkanu samoironijom Tomičićeva predstava vodi u svojevrstan horor. Njezinoj romantičnoj divi pristaje makabričan ugođaj. Odjevena je u raskošan haljetak pogrebnoga sjaja, a pokretom ističe svoju tjelesnu osakaćenost. Hromost joj pojačava polet i žestinu. To je osoba koja zna zapovijedati, pretvarati bližnje u služinčad, ugađati vlastitoj taštini njegujući osjećaj žrtve, mučenice za ljubav publici, koju joj ponos brani otvoreno pokazati. Kraj takve uloge čarobnoga svetog čudovišta uzdiže se u posve novom svjetlu tako reći ni iz čega blistavo ostvarena uloga njezina tajnika, skromnoga Pitoua. Izvrsno odjeven (kostimografkinja Irena Sušac) u poslušnika i nespretnjakovića, Mladen Vasary s punim pokrićem u tom liku iskazuje se i raste kao tužni klaun, veliki glumac, u svakom pogledu ravan velikoj Sari Bernhardt, ali s viškom talenta i izrazitim manjkom habrosti, odnosno sreće. Predstavu treba vidjeti. I zapitati se: je li moguće da smo tako nezahvalni i zaboravljivi? Uzorna kazališna cedulja nove predstave sadrži mnogo podataka o izvedbama ove drame u svijetu, ali ni riječi o Teatru ITD i za te uloge višestruko nagrađivanim glumicama Nevi Rošić i Nadi Subotić. Da je kazališna cedulja otvorena za ispravke netočnih navoda, izdavač bi to bez dvojbe zapazio i ispravio. No koga je briga za ne više mlade glumice? Jedna od njih proslavila je nedavno jubilej izvan matične kuće, druga ni to.

Marija Grgičević