PIŠTOLJ ILI MAČ

PIŠTOLJ ILI MAČ

Među izvođačima briljirala je Mila Elegović Balić, koja je ulogom Cyranove Roksane/Magdalene konačno uspjela razbiti tipiziranost malih, slatkastih uloga koje su joj se do sada nudile. Ona je u ulogu unijela težinu svakodnevice, razočaranje i bijesno prepuštanje sudbini

U nedjelju, 12. ožujka 2006, u Kazalištu Komedija održana je premijera mjuzikla Nosonja skladatelja, dirigenta i kazališnog umjetnika Veseljka Barešića. To je treći mjuzikl u Barešićevu glazbenoscenskom opusu, koji, poput Romea i Julije te Priče s južne strane, otkriva autorovu strast za klasičnim komadima. U Nosonji bezgraničan entuzijazam scenskoga radnika Prospera dovodi priču na vremenski rub između 17. i 20. stoljeća. Priča je neobična, ali opet ne toliko nova: postavljanje kazališnoga komada već je nebrojeno puta pomoglo uranjanju u usporedni, sretniji svijet fantazije. No Nosonja, rekli smo, nije tipičan mjuzikl (premda su moguće asocijacije na Čovjeka od Manche M. Leigha i J. Dariona), pa pjesme također nisu tipične. Koliko se god činile jednostavnima, ipak nisu lagane ni za pjevanje ni za pamćenje. Puni napetosti, songovi odaju unutarnji zanos likova i njihova tvorca. Među izvođačima briljirala je Mila Elegović Balić, koja je ulogom Cyranove Roksane/Magdalene konačno uspjela razbiti tipiziranost malih, slatkastih uloga koje su joj se do sada nudile. Balić je u ulogu unijela težinu svakodnevice, razočaranje i bijesno prepuštanje sudbini. No, dok je njezina Magdalena nesretnica koja lijek traži u alkoholu, njezina je Roksana uglađena preobraćenica. Mila Elegović Balić interpretira lik s pravim osjećajem za duhovnu protutežu koju traži Prosperov zanos. Dražen Bratulić je Prospero pun duha, ali koji izvan književnoga predloška Cyrano de Bergerac ne razumije ništa. U zahtjevnoj ulozi glumca koji glumi scenskog radnika koji glumi Cyrana Bratulić je odveć običan, ne uspijeva nagovoriti publiku da prihvati fantaziju, te pretvara Nosonju u tugaljivu osobu, u antijunaka s kojim se teško povezati. Sličan položaj silhuete ima Vinko Kraljević u ulozi ravnatelja čije kazalište propada. Da se komad temeljio na ta dva tužna lika, gledatelji bi vjerojatno do kraja predstave zaspali. Ipak, Barešić je radnju oživio s nekoliko življih protagonista. Davor Svedružić kao vatrogasac i portir službenom ukočenošću (na trenutke nalikuje na izbacivača) i zbunjenošću pred pravim problemima unosi prvi stupanj živosti u komad. Sljedeći je stupanj urnebesan: Cigani, koji izranjaju iz publike pod vodstvom Ramona, dugo će plijeniti gledateljsku pozornost. Kao raspjevani Ciganin, sa svojim muzikantima (Dean Melki, Saša Špoljar, Anto Janković, Stjepan Srpak i Dragec Markač), Đani Stipaničev prvoklasan je zabavljač — nasmijava publiku nerazumijevanjem, željom da pjeva u bilo kojoj prilici te komentarima i upadicama na iskrivljenom hrvatskociganskom slangu. Stoga je finale prvoga čina upravo urnebesan: Cigani podižu atmosferu do usijanja. No kako u okviru sadržaja koji si je Barešić nametnuo nije bilo moguće ponoviti takav vrhunac, pravi je finale antiklimaks, mjesto gdje Cyrano/Prospero (više ih ne razlikujemo) pogiba na nepotreban način, a komične ciganske doskočice zamjenjuju meditacija i duhovna kontemplacija. Mir je postignut u priči u priči iz koje nema izlaza, a mjuzikl je pretvoren u kontemplativnu dramu s pjevanjem. Tako Nosonja na kraju i nije pravi mjuzikl (barem ne tradicionalni mjuzikl s očekivanim sretnim završetkom), pa upravo time ciklički vraća priču na početak: dok se Prospero bori da se Cyranu ne dade pištolj nego mač, Veseljko Barešić osuvremenjuje ga, ali retrogradno, vraćajući suvremenu verziju u starinsko stihotvorstvo, koje jednako odražava zanesenjaštvo na pozornici kao i ono iza nje.

Irena Paulus