PAROKSIZMI I JALOVE PROVOKACIJE

PAROKSIZMI I JALOVE PROVOKACIJE

Michel Houellebecq, Mogućnost otoka, prev. Anja Jović, Litteris, Zagreb, 2005.

Mogućnost otoka, novi roman Michela Houellebecqa, sastavljen je od dviju narativnih linija. Jednoj je svrha u zadovoljavanju očekivanja publike, a druga je tu iz nešto ozbiljnijih i ambicioznijih pobuda. Prva nam donosi autobiografske zapise autorova alter ega, Daniela1, megapopularna komičara koji je, kako sam kaže, »cijelu karijeru i bogatstvo izgradio na unovčavanju zlih nagona i apsurdne opčinjenosti Zapada cinizmom i zlom«. Kako od Houellebecqa svi očekuju nove tirade šokantnih i uvredljivih provokacija, Daniel1 tu je da ih dostavi, što on i čini putem svojih stand–up–komičarskih nastupa i filmskih scenarija. A u njima, déjaa vu: od islamofobije i antisemitizma, preko fetiša mladosti, rasizma i mizoginije do zazivanja dekriminalizacije incesta i isticanja spolnoga užitka kao smisla života i jedine svrhe ljudskoga postojanja. Te su politički nekorektne provokacije bile očekivane i promašuju cilj jer poznavatelje Houellebecqova opusa uglavnom ostavljaju ravnodušnima, dok nešto veće zanimanje izaziva njegova apokaliptična vizija života na Zemlji u dalekoj budućnosti. Ona je posredovana dnevničkim zapisima Daniela24 i Daniela25, komičarevih klonova koji žive oko dvije tisuće godina nakon smrti istoimenoga pretka i koji Houellebecqu služe za razradu teze iz Elementarnih čestica o genetskom inženjeringu i kloniranju kao načinu da pobijedimo smrt. Po Houellebecqu, na Zemlji (poharanoj sušama i radijacijom) u dvije tisuće godina dalekoj budućnosti živjet će dvije vrste ljudi: genetskim inženjeringom proizvedeni Novoljudi i rijetki ostaci preživjelih, običnih ljudi koji žive u plemenima, nalik neandertalskim. Novoljudi su klonovi pripadnika Elohmitske sekte, aseksualna humanoidna bića, lišena žudnji i želja. Novoljudi se hrane mineralnim tabletama i vodom, žive u visokotehnologiziranim uvjetima, komuniciraju videolinkovima i ne poznaju smijeh, tugu, radost, suosjećanje ili bilo kakvu emociju. Za razliku od njih, obični ljudi žive primitivno, poput životinja, u hijerarhiziranim plemenima s najagresivnijim pripadnikom kao vođom koji ima svu moć i prava (primjerice prvenstvo kopuliranja sa ženskim članovima čopora), dok se najstarije članove plemena ritualno ubija kako ne bi otežavali egzistenciju zajednice. Mogućnost otoka, kao i prethodni Houellebecqovi romani, ni u kom slučaju nije velika književnost. Lišen sposobnosti tvorbe složenijih struktura, Houellebecq proze temelji na jednostavnoj linearnoj naraciji, ispovjednim iskazima u prvom licu te dnevničkim zapisima koji često zadobivaju oblik ogleda. Njegovi likovi svojevrsni su ideološki glasnogovornici, puki reprezentanti ideja; Houellebecq se i ne trudi stvoriti samosvojne protagoniste, nego iz romana u roman niže jednu kopiju (tobožnjega) sebe za drugom. Ipak, drčnost mu se ne može osporiti. Njegovi romani nakupine su efektnih teza iskazanih u obliku floskula, parola i maksima, koje on i ne pokušava obrazložiti ili obraniti (jer u njih ni sam ne vjeruje) i čija je jedina svrha u provokativnosti. Houellebecqovi romani svojevrsni su katalozi rušenja tabua; on je u licemjernoj planetarnoj epidemiji političke korektnosti prepoznao priliku za unovčavanje vlastite (tobožnje) mizantropije, kroz usta svojih likova iznoseći ono što vjerojatno mnogi misle, ali što nije pametno glasno izreći. Svjestan da je provokacija ono što privlači pozornost, a ne umjetnički doseg, Houellebecq kao da je sam sebi rekao: Zašto ne? Nesretnik sam od rođenja, al’ nek mi je bar novčanik pun... Nedostatak ljubavi pritišće nas bezrazložnošću života, dok nemogućnost zadovoljenja žudnji i ispunjenja želja donosi frustracije i patnju te nas čini ranjivima i nesretnima — zato dokinimo želje i emocije i živimo vječno, glavne su Houellebecqove teze iz Mogućnosti otoka. No, nemoguće je ne zapitati se zašto bi netko tako nezadovolja(e)n i nesretan poput njega uopće pomišljao na vječni život. Osobno u tome ne vidim mazohizmom nadograđenu mizantropiju jer mislim da je njegova mizantropija hinjena. Po mom skromnom sudu, riječ je o lažnom autoportretiranju, odnosno afektiranju hipersenzibilna pesimističnog sentimentalca, koji se hinjenom mizantropijom i cinizmom brani od okrutna svijeta i emocija koje ga preplavljuju, a s kojima se ne zna nositi. Houellebecq je u slučaju Mogućnosti otoka grdno pogriješio. U trenutku kada svi očekuju nove provokacije, prava hrabrost i najveća provokacija bilo bi upravo im to uskratiti. Umjesto oko 470 stranica duge papazjanije većim dijelom ispunjene jalovim prežvakavanjem već potrošenih političkih nekorektnosti, Houellebecq je trebao objaviti dvjestotinjak stranica kraći roman, sastavljen isključivo od SF–dionica vezanih uz klonirane Novoljude i distopijsku viziju života na Zemlji u dvije tisuće godina dalekoj budućnosti. Ispunjavanje očekivanja publike sipanjem novih uvredljivih tirada nije hrabrost. Lišiti rukopis jalovih provokacija i ogoliti ga od paroksizma te ga svesti na čistu literaturu, s obzirom na niske literarne dosege Houellebecqa — to bi bila prava hrabrost.

Božidar Alajbegović