Oda žuđenu Čovjeku

Oda žuđenu Čovjeku

Usprkos nekim zamjerkama, pred riječkim se Amadeusom valja nakloniti zbog, u hrvatskom teatru, rijetke ozbiljnosti redateljskog rada, unutar kojega je promišljen svaki detalj

Kazališni redatelj Tomi Janežič stvorio je u Rijeci kazališno čudo, osobito ukoliko u obzir uzmemo da je u svega pet tjedana postavio Shafferova Amadeusa, iznimno složenu predstavu koja uključuje sudjelovanje Hrvatske drame, Baleta, orkestra i zbora Opere. Glazbena dramaturginja i skladateljica Isidora Žebeljan zaslužna je, uz sama Janežiča, za nekonvencionalni izbor i pomno promišljenu dramaturgiju Mozartove glazbe; dirigentica je Nada Matošević, a koreograf Dinko Bogdanić.

Kazališni redatelj Tomi Janežič stvorio je u Rijeci kazališno čudo, osobito ukoliko u obzir uzmemo da je u svega pet tjedana postavio Shafferova Amadeusa, iznimno složenu predstavu koja uključuje sudjelovanje Hrvatske drame, Baleta, orkestra i zbora Opere. Glazbena dramaturginja i skladateljica Isidora Žebeljan zaslužna je, uz sama Janežiča, za nekonvencionalni izbor i pomno promišljenu dramaturgiju Mozartove glazbe; dirigentica je Nada Matošević, a koreograf Dinko Bogdanić. Iako uzimam u obzir da je Janežič namjerno gradirao dramski naboj da bi nas na samu kraju mogao oboriti njegovom snagom, čini se da problem vedrijeg, no dramski mlakog prvog čina proizlazi dijelom iz nedovoljno osmišljene iskričave duhovitosti, koja se plodnije mogla razviti iz Shafferove sklonosti satiri, a drugim dijelom iz osnovnog nedostatka predstave u cjelini — glumačke kreacije inače sjajna glumca Žarka Radića. Njegov Salieri ostavlja ponajprije činovnički dojam častohlepna predstavnika vlasti, lišena duboke tragičnosti te dramske osobe koja proizlazi iz sraza fanatične želje da komponira glazbu dostojnu emanacije božanskog i mogućnosti da jedini u Mozartu prepozna genija koji takvu glazbu stvara. Radić, nažalost, nije uspio izraditi tu bolnu rastrganost između žudnje i mogućnosti, tu Salierievu predanost Bogu koja se pretvara u mržnju jer se Bog, po njegovu shvaćanju, oglušuje na njega. Riječki Salieri, nažalost, za razliku od Mozarta, nije ušao u složene prostore duha, gdje se crno i bijelo isprepleću, nego je postao činovnički siv. Stoga dramska snaga prodire tek u mnogo dojmljivijem drugom dijelu predstave kad na scenu stupa kaotična Mozartova drama bivanja u svijetu i njegov slojevit, strašću prožet odnos s Constanzom. Kao što je Radić zatomio dramsku snagu prvoga dijela, tako su njezinu proboju u drugom dijelu uvelike pridonijeli Alen Liverić kao Mozart i Daria Lorenci kao Constanza. Iako je Liverić posljednjih sezona iznio nekoliko velikih i važnih uloga, upravo je s Mozartom dosegnuo dosadašnji vrhunac: uspio se suzdržati od sklonosti ponekad prenaglašenoj egzaltiranosti, u prvom dijelu balansirati na granici karikaturalne infantilnosti, a u drugom prodrijeti u mračnu kaotičnost Mozartova stanja svijesti. Daria Lorenci ponovno je oduševila sugestivnošću izvedbe — ostvarivši skladan luk od vrckave, hihotave djevojke do ganutljive, skrhane žene na rubu živčanoga sloma koja, usprkos svemu, bezuvjetno voli Mozarta i iz te ljubavi crpe snagu da ostane uz njega, uvelike je pridonijela snazi ljudske drame, koja u predstavi egzistira usporedno s umjetnicima bliskom dramom stvaralaštva. Istaknuo se i sve kvalitetniji Damir Orlić u blago karikaturalnoj ulozi Josipa II, a u predstavi od glumaca sudjeluju i Zdenko Botić, Antonela Malis Hodžić, Ana Kvrgić, Andreja Blagojević i Alex Đaković. Scenografiju, koju uglavnom određuje prazna scena na koju se stalno donose/odnose stolci (metafora nepotrebnosti funkcionalnih vrijednosti svijeta) potpisuje Janežič, koji ingeniozno razigrava prostor u nekoliko vodoravnih i okomitih razina, stilske kostime Leo Kulaš, dramaturgiju Magdalena Lupi. Usprkos nekim zamjerkama, pred riječkim se Amadeusom valja nakloniti zbog u hrvatskom teatru rijetke ozbiljnosti redateljskog rada, unutar kojega je promišljen svaki detalj, te inteligentnih scenskih rješenja koja nikad nisu tek puki efekt, nego uvijek u sebi sadrže i dublji smisao. Primjerice, nadahnut plesom bez glazbe, koji se, zbog zabrane primjene baleta u operi, pojavljuje u Figarovu piru, Janežič svako toliko na scenu uvodi balerinu koja pleše bez glazbe. U njezinu je plesu sadržan u ljudi uvijek bolan nedostatak. Nedostatak talenta kao u Salierija. Nedostatak duševnoga mira kao u Mozarta. Nedostatak kao temelj svega o čemu nam ova predstava govori — ljubomore, žudnje, Mozartove glazbe koja emanira težnju savršenu skladu i ljepoti. Primjerice, povremena primjena teatra sjena, što priziva Duvignaudove riječi (»San i sjena nešto su najbitnije čime se kazališna umjetnost bavi«) uvodi nas u prostore skliskih granica života i sna, sjene, smrti; u prostore podsvijesti, gdje su Mozart i Salieri sjena jedan drugomu. No, Amadeusu se najdublje valja nakloniti upravo od trenutka kada dramsko-povijesna zbilja ulazi u prostor sna (Salieri: »Više se nije moglo natrag. Ušao sam u njegov san!«). Jer, tu Janežič ide dalje i od drame i od filma — posve se odmiče od linearnoga tijeka Salierijeve priče i suptilno nas uvodi u metafizičku razinu trajanja, u kojoj smrt više ne postoji jer smo izvan dimenzije vremena i prostora. Umjesto da, kao u drami i filmu, Salieri priča o tome kako Mozartova glazba živi, ona zaista oživi pred nama — zbor sa svih strana zapjeva, no, jasno, ne posmrtnu misu (Requiem), nego jedno od ranijih Mozartovih djela Laudate Dominum, Vesperae Solennes (svečane večernje pjesme pjevane za večernje službe posvećene Majci Božjoj). Riječki je Amadeus, sada je jasno, oda Mozartu i njegovoj glazbi, oda žuđenu Čovjeku.

Tajana Gašparović