Od obljetnica glava (ne) boli

Ponajbolji je dojam ostavila izvedba opora narodnoga posmrtnog obreda Triptihon Ivana Brkanovića. Uz orkestar i zbor HRT–a sudjelovao je i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, dok su solističke dionice primjerno tumačili sopranistica Adela Golac Rilović te tenor Nikša Radovanović

Okrugla Papandopulova stotica i stotica Ivana Brkanovića, uz Amadeusovu zahuktalu dvije stotine i pedesetu te pomalo neobičnu sto dvadeset i petu Béle Bartóka, slika su i prilika ranoožujskih orkestralnih rasporeda s podija Dvorane Lisinski, gdje će i Simfonijski orkestar HRT–a, ali i Zagrebačka filharmonija pod dirigentskim vodstvom Tončija Bilića i Aluna Francisa, oživiti sjećanja s važnih mjesta nasljeđa stare, hrvatsko–austrijsko–mađarske kulturne osovine. Jesu li pritom obljetnice redom rođenja spomenutih skladatelja prigoda i za drukčija viđenja poznatih partitura, pitanje je stava i odnosa izvođača prema zapisu s notnoga papira, u kojemu, pak, organizatori koncertnih priredaba, čini se, ponajprije vide i prisilnu, obljetničarsku obvezu bez obveze na sljedeće, redovite susrete u društvu s autorima sa slavljeničkoga popisa. I boli li (vas/nas) onda glava čak i od velikih, svjetskih obljetnica? Kako kada i kako s kim, ponajviše, dakako, u svjetlu dobre ili manje dobre interpretacije, a u kojoj i kajda od Boga izabrana Mozarta, muku muči s teretom pomodarskoga, povijesno utemeljenoga štiha i hita. A takvim su barem zaštitari obaviještene interpretacije unaprijed proglasili pjev sve razvikanije hrvatske internacionalke Renate Pokupić, u čijem su nastupu za ciklus orkestra HRT–a (9. ožujka), a u odjeku čudno mukle emisije tona bez čiste atake i s ublendavanjem na svaku frazu, prepoznali stilski autentičan (!) život mocartovski svijetle melodije. Ako je i od svijeta — previše je, poglavito uz obrasce nedodirnutih (nečujnim) dubina i odveć otvoreno (umjetno preširoko) postavljenih visina slabe tonske nosivosti i artikulacije teksta u dvjema koncertnim arijama, od kojih će Vado, ma dove? teći po hladnim, (ne)izražajnim sredstvima, a Ch’io mi scordi di te? bez razbirljivih koloratura s dodatkom zbrčkane glasovirske dionice Renate Hill. Od tona do tona, bez muziciranja i kao po jajima oprezno, suho i racionalno kretalo se, dakle, pjevanje mezzosopranistice Renate Pokupić, a iz drugoplanske je pozicije nekako nezainteresirano sve pratio i orkestar HRT–a na čelu s dirigentom Tončijem Bilićem. Po strukturi mnogo je više kolorita zato nudila uvodna skladba večeri, u kojoj Hommage aa Bach spaja brioznost Papandopulove lakoće skladanja i polifoni univerzum nadčovjeka baroknoga pisma. Višeslojne skupine skladbe s istim, a nikad doslovno isto artikuliranim bach–motivom, u dramaturškoj provedbi ansambla nisu, ipak, jednako sjele na karakteristične zazive moćnih limenih puhača i udaraljki s izdvojenim, tipično papandopulovski solističkim timpanima. Ponešto zamutivši cjelinu u računanju i zbrajanju detalja, maestro Bilić i radijski orkestar protutnjali su šumom nezgodno promjenjivih tempa i kontrasta, ostavivši iza sebe nedorečeno nedovršenu sliku posvema dovršene majstorije majstora Papandopula.

Ponajbolji je stoga dojam ostavila izvedba opora narodnoga posmrtnog obreda Triptihon Ivana Brkanovića. Uz orkestar i zbor HRT–a sudjelovao je i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, dok su solističke dionice u Naricaljki (Po putu), Žalosnici (U crkvi) i Malome veselju (Pred dvorom) primjerno tumačili sopranistica Adela Golac Rilović te tenor Nikša Radovanović. U rafinirano postavljenoj instrumentaciji sa zagasitim bojama bas–klarineta i klarineta u kontraplanu s nazalnom oboom i penetrantnom flautom, Brkanovićeva neofolklorna freska s tapiserijskim žestokim preljevima perkusionističkoga (nepravilna) ritma zapravo je potezom samotne olovke narisana novelistička slika ruralnoga u sveintimnome doživljaju smrti onkraj protoka (novoga) života. Jedan pristojan i jedan tipa »dirigent ne zna što bi sa simfonijom napravio« nedefiniran Mozart ispunili su i dio plavooktavne predbrojke Zagrebačke filharmonije (10. ožujka), u sklopu koje je mladenačkom simfonijskom pjesmom Kossuth te prigodnom izložbom Život i stvaralaštvo obilježena i Bartókova godišnjica, a prvo javno izvođenje doživio je i Bunar zvuka splitske skladateljice Olje Jelaska. I od čega tu onda (ne) boli glava? Od pitomih, i ravelovsko (bolerovsko)–stravinskijevsko (pogansko–proljetno) – geršvinovskih boja u impresionističkome bunaru svakako ne, za koji će splitska autorica osigurati neuobičajenu, ali efektnu kombinaciju kvarteta saksofona i orkestralnog aparata bez drvenih puhača. I stvorena je tako kompozicijsko–tehnički spretno vođena boja u boji za cijeli sastav (umjesto klasične uloge, saksofonski je kvartet aktivist bez prava solističkoga prvenstva), čiji tonski dvor nužno ne imitira literarne (izvanglazbene) predloške naslova triju stavaka. Zvjezdani prah, Mjesečev odraz i Krugovi u vodi po autorici su tek »spona između apstraktne osobine glazbe i pojavne stvarnosti«, a Bunar zvuka, kao njihovo prirodno stanište, mogućnost poticajna sudružništva vrsna Zagrebačkoga kvarteta saksofona i jednako raspoloženih filharmoničara u finim obrisima faunovske harfe i dalekoga bluesa. I dok su Dragan Sremec, Goran Merčep, Saša Nestorović i Matjaž Drevenšek poput saksofonskih mušketira brodili bunarom novoga hrvatskoga zvuka, onaj vitalno stari, skroz klasični, a skroz izazovni (čitaj: jako, jako delikatan), mocartovski, u ideji je engleskoga, a donedavna i redovita zagrebačkoga gosta dirigenta Aluna Francisa, doživio dva suprotna čitanja. Najprije se u zadovoljstvu vatrometa za predigru operi Figarov pir i sam Amadeus osmijehnuo, povlađujući na taj način pristojnome glancu orkestra pod pristojno osvježenom Francisovom rukom. I povjerovali smo, sad će, kao u hipu, ali bez žurbe, a u jednakome redu svih mocartovskih parametara, zazvoniti i Linz–simfonija u C–duru s transparentnim tutti i pripadajućom niskom najrazličitijih dinamičkih i agogičkih prepletaja u kontrasnome četverostavačju. I jasno da nije, na tugu i žalost i obljetnice i obljetnica od kojih glava (ipak) boli, a plošni total u nevoljkosti vlastite misije s nedostatkom sklada, pokusa i iskustva razotkriva samo odrađen posao nelijepe produkcije.