O urođenoj agresivnosti

O urođenoj agresivnosti

Ne znamo o kakvoj je nesreći bila riječ, tek na sceni je mala grupica, po jezicima ćemo poslije saznati, multinacionalna, tucet izgubljenih tijela i zbunjenih duša, i jedan sjedokosi bjelobradi starac

Prvo gostovanje u plesom bogatu proljetnom programu Cankarjeva doma (u koji se, uz već najavljene Akrama Kana i Forsythea, 9. travnja ubacio i Nacho Duato sa svojom Companía Nacional de Danza iz Madrida!) bio je nastup trupe Wima Vandekeybusa. Koliko sam shvatila iz razgovora s kolegicama iz Ljubljane, Vandekeybus je jedan od omiljenih autora i velikih uzora suvremene slovenske plesne scene. Tako je publika u Ljubljani vidjela veći dio njegovih produkcija, a u predstavi Puur, izvedenoj 14. ožujka 2006. u Gallusovoj dvorani, Cankarjev je dom i jedan od koproducenata. Belgijski redatelj, koreograf, plesač i fotograf, nekadašnji student psihologije, Vandekeybus je prvi put prošao svjetske pozornice kao izvođač (jedan od dva gola kralja) u predstavi Jana Fabrea The Power of theatrical Madness. Već njegova prva predstava What the Body Does Not Remember iz 1987. silinom je energije, nagonskim, opasnim bacanjima tijela kroz prostor i brutalnim spajanjem plesa i glazbe bitno utjecala na razvoj suvremenih plesnih tehnika i plesnoga teatra, i u tom smislu Vandekeybus je neka vrsta plesnoga klasika. Vandekeybus se bavio i plesnim videom, pa nije slučajno da u predstave uz tekst često ubacuje i film, koji komunicira sa scenskim događanjima, definirajući tako s vremenom prepoznatljiv stvaralački obrazac. Ni nova predstava Puur nije iznimka, ili otklon od poznatog autorova djela. Programski tekst upućuje na suvremeni mit i situaciju preživjelih nakon katastrofe. Ne znamo o kakvoj je nesreći bila riječ, tek na sceni je mala grupica, po jezicima ćemo poslije saznati, multinacionalna, tucet izgubljenih tijela i zbunjenih duša, i jedan sjedokosi bjelobradi starac. Bog, koji ima moć pokrenuti ih, ali onda samo pratiti tijek nekog novog »razvoja«, odnose u kojima raste agresivnost, netrpeljivost, ubilački nagoni. Scenski je prostor plemena prazan, kružno ograđen, čini se primitivno obrađenim kolcima, a prostor filmske radnje sav je među zidovima, prolazima, u podrumima, uskim prostorijama skloništa puna žena i djece, krhkih, nezaštićenih tijela, i nekih morbidnih likova i okrutnih radnji. I dok možemo raspravljati o konceptu i ideji projekta, kao i o konačnoj uspješnosti prožimanja filma, pokreta, glazbe i riječi u jednu cjelinu (kao i o dvosatnom variranju teme), u dojmljivu sjećanju ipak prije svega ostaju sjajni izvođački dijelovi, čudesne sekvence sa štapovima, krasan trk i let tijela kroz prostor, lakoća pregrupiranja, ukratko onaj ples visoke energije koji je sam po sebi simboličan i znakovit, ono organsko koje je na sceni, još uvijek, jače od silno promišljenih poveznica višestruka značenja, kao i od moći suvremene tehnologije.

Maja Đurinović