Neinventivni kuriozitet

Neinventivni kuriozitet

Savršeni superheroj mladoj, nezahtjevnoj publici možda će biti zabavan i generacijski blizak. Ostalima će čuđenje nad takvim repertoarnim potezom nadvladati ostale sudove i osjećaje

Tekst mlade beogradske autorice Ive Modli (1977), u stripovskoj maniri nazvan Savršeni superheroj, vrlo je brzo dospio i do pozornice zagrebačkoga Kerempuha. U skladu sa senzibilitetom generacije, u njemu se autorica poigrava s nekoliko obrazaca popularne kulture, kao i s više dramskih žanrova — u cjelini koja traje jedva osamdeset minuta. To, vjerojatno, neće oduševiti nas profesionalne prigovaratelje, no, čini se, mlađem dijelu Kerempuhove publike uopće ne smeta (melange donekle zbunjuje, uvjetno govoreći, starije, koji su navikli na određeni tip dramaturgije koji taj agilni komercijalni teatar redovito servira). Dapače: mlada publika burno reagira na svaki fantastični, što će reći dramaturški ne baš utemeljen preokret, koliko i na replike koje su također svojevrsna parodija uobičajenih melodramatskih dijaloških obrazaca. Oliver je uspješan pisac, što će — u današnjem svijetu — reći ponajprije medijski eksponirana osoba, koja prodaje kompiliranu mudrost kao traženu robu. On, jasno, ne piše fikciju (pripovijetke, romane...), nego korisne priručnike, kakvi su danas preplavili svijet (dobar je primjer, recimo, Alain de Botton). Njegovo ponašanje također je u skladu s obrascima ponašanja zvijezda, o kojima pišu magazini što u tančine ispituju živote raznih celebrities: od partyja do partyja, od veze do veze… U njegov stan, s raznim izlikama, ulaze Anja i Bojan: oni Olivera ponižavaju i maltretiraju, na kraju i (nenamjerno) ubijaju. Anja se željela osvetiti za gubitak nevinosti, koju joj je davno oduzeo Oliver (i potom, dakako, sve zaboravio). Homoseksualac Bojan želi zavesti izrazito macho i straight osobu kakva je Oliver (?), možda je u dogovoru s Anjom, a moguće tek želi dospjeti u zatvor, što se konačno i dogodi. Anja pak postaje uspješnom spisateljicom, preuzimajući Oliverovo mjesto i ulogu, pa čak i njegove mudrosti, koje potom plasira u svojim knjigama. Drama izlazi izvan kanona scenskog realizma, a uključuje elemente društvene (globalne) satire, trilera, groteske, estetike stripa i još ponešto. Temeljna situacija (igra uloga, zamjena pozicija, stilizirano nasilje, homoerotika…) podsjeća na gurua dramske transgresije, »sveca i zločinca«, kako ga je nazvao Sartre, dakako — Jeana Geneta, ali potom sve (nažalost, mogli bismo reći) kreće u drugom (ponešto balkanskom) smjeru. Nedostatak predstave, uz inkoherenciju i gotovo neuhvatljivost (neodredivost) dramskoga pisma, svakako je posve linearna i nemaštovita režija Slađane Kilibarda. Njezina invencija završila je uvođenjem videoekrana, na kojem se projiciraju scene intervjua s akterima; također glas u offu, vjerojatno zamišljen kao ekvivalent stripovskim općim komentarima, djelovao je kao sveznajući glas s neba: promašeno, pa i smiješno. (Jasno, to je druga vrst smijeha.) Publika na predstavu hrli zbog zvijezde, Tarika Filipovića, koji interpretira (logično) središnji lik samozaljubljenoga, narcisoidnog Olivera: u pojedinim trenucima (osobito autoironije) on pokazuje sav svoj glumački (latentni) potencijal, u većini ostalih prepušta se nepodnošljivoj lakoći igre. Anita Matić Delić i Mario Mirković nisu (vjerojatno zbog propusta redateljice) točno fiksirali ton svojih tumačenja: kretali su se između psihologiziranja i površnosti, putem raznih izvanjskih efekata, a likovi su im stalno izmicali. Paradoksalno, ali najbolje su kreacije ostvarili interpreti likova na videosnimku: iskusni i uvjerljivi Nada Abrus i Džimi Jurčec. Scenografkinja Slavica Radović i kostimografkinja Mirjana Zagorec također su svoje poslove obavile u granicama općenite neambicioznosti cjeline, ali i prihvatljive korektnosti. I tako, Savršeni superheroj Ive Modli (u površnom prijevodu na zagrebački urbani hrvatski s kajkavskim elementima Slađane Kilibarda), ostaje kuriozitet na repertoaru Kerempuha: mladoj, nezahtjevnoj publici možda će biti zabavan i generacijski blizak. Ostalima će čuđenje nad takvim repertoarnim potezom nadvladati ostale sudove i osjećaje.

Boris B. Hrovat