Vijenac 315

Kazalište

Teatar Exit: SHAKEspeare na EXit, red. Matko Raguž

Na tragu uspješnice

Netko bi mogao staviti prigovor konfuzije: donekle, on stoji, no valja imati na umu da SHAKEspeare na EXit, u prvome redu, znači radost same teatarske igre, koja je vidljiva te, dapače, zahvaća i samu publiku

Teatar Exit: SHAKEspeare na EXit, red. Matko Raguž

Na tragu uspješnice


slika


Netko bi mogao staviti prigovor konfuzije: donekle, on stoji, no valja imati na umu da SHAKEspeare na EXit, u prvome redu, znači radost same teatarske igre, koja je vidljiva te, dapače, zahvaća i samu publiku


Shakespeare abbreviated ili Shakespeare za mlade mogao bi biti naslov dinamične poluimprovizacije na šekspirovske teme, koju je šestoro autora (dramaturginja Pavlica Bajsić, suradnica za pokret Ksenija Zec, redatelj Matko Raguž te trojica glumaca) naposljetku nazvalo (poigravajući se smislom i grafijom) SHAKEspeare na EXit. Tijekom devedesetminutne predstave isprepleću se prizori iz najpopularnijih drama stratfordskoga majstora: iz Hamleta, Romea i Julije, potom iz njegovih povijesnih drama (histories), konačno i iz još nekih, čak i onih rjeđe izvođenih. S obzirom na to da su one i u izvorniku povezane, povijesne drame pružile su mogućnost za konstrukciju koju su autori nazvali krunotok, drugim riječima za (poučan) prikaz prelaska vlasti s oca (kojemu se nikako ne umire) na (nestrpljiva) sina, s legitimna monarha na uzurpatora. Tu je i sama predstava dosegnula vrhunac — s obzirom na to da je vlast i danas jednako slatka kao i nekad, a borbe za nju nerijetko još i žešće. Naime, ako je ljubav danas i donekle promijenila konvencije i kanone, sirovost vlastohleplja te uživanje u moći zasigurno nisu. Sve su to gledatelji, čak i mladi, osjetili na svojoj koži, ili barem vidjeli svojim očima. Trojica mladih glumaca (Živko Anočić, Marko Makovičić, Jerko Marčić) neprekidno su na sceni, i neprekidno mijenjaju uloge, govoreći definiran tekst, ali i dopunjavajući ga vlastitim komentarima i upadicama. Upravo a soggetto, pirandelovski, pri čemu je soggetto — Shakespeareov opus. Na publiku, ciljanu, mogli bismo reći (pretežito srednjoškolce), najviše djeluje odmak koji se postiže trenutnim ulaženjem/izlaženjem u/iz uloge, odnosno otvorenim anakronizmima te aluzijama na danas svenazočne audio–vizualne medije. Nije prvi put da je Shakespeare podvrgnut takvoj (i sličnim) obradama: postoji ona Stoppardova, glasovita, a u tome se rado okušavaju i studenti britanskih kazališnih akademija, pokazujući svoje umijeće. Netko bi mogao staviti prigovor konfuziji: donekle, on stoji, no valja imati na umu da SHAKEspeare na EXit, u prvome redu, znači radost same teatarske igre, koja je vidljiva te, dapače, zahvaća i samu publiku. A toj publici, možda, neće ostati mnogo od ljepote Shakespearea sama, koliko od žive slike mogućnosti i preobrazbe koju pruža teatar, baš kao i od njegove komunikativnosti i prisnosti. SHAKEspeare na EXit predočava zajedništvo scene i gledateljstva, gotovo jednako, mutatis mutandis, kao u vrijeme predstava u Globeu. Teatar Exit ovom je predstavom na tragu nekadašnjih uspješnica: ona će zaživjeti te se tijekom budućih izvedaba, vjerojatno i dalje preobražavati.


Boris B. Hrovat

Vijenac 315

315 - 30. ožujka 2006. | Arhiva

Klikni za povratak