Mnogoznačnost vrhunske zabave

Mnogoznačnost vrhunske zabave

Način na koji je slojevitost uspio nenametljivo i vrlo precizno uklopiti u tkivo čvrste cjeline koja na prvi pogled djeluje vrlo zabavno, da bi tek postupno do gledatelja doprli svi značenjski slojevi, omogućio je Grliću da s Karaulom dosegne vrhunce i do sada vrlo vrijedna opusa

S obzirom na broj prodanih knjiga u nas je teško govoriti o piscima bestselera, ali u tim okvirima (poduprt i brojem čitatelja u knjižnicama) jedan od ozbiljnih kandidata za takvu titulu bio bi splitski književnik Ante Tomić, koji osobitim spojem humora i ironije u prikazu utjecaja političkih događanja na život običnih ljudi izaziva znatno zanimanje publike. No, čini se da će filmovi rađeni prema njegovim romanima (i koje on supotpisuje kao koscenarist) zainteresirati još daleko širi krug publike. Tako je Hrvoje Hribar sa Što je muškarac bez brkova u našim kinima nadmašio gotovo sve američke blockbustere, a čini se da bi, bez obzira na sve razlike, i tematske i još više u redateljskom postupku, sličan uspjeh mogao ponoviti i Rajko Grlić s Karaulom prema Tomićevu romanu Ništa nas ne smije iznenaditi o događajima iz druge polovice osamdesetih i ljudima vezanima uz stražarnicu na granici tadašnje Jugoslavije i Albanije na uzvisini iznad Ohridskog jezera. Grlić se u tom filmu o odnosima među vojnicima različitih nacionalnosti male jedinice na izoliranom mjestu promišljeno poigrava likovima, pričom i načinima njezina filmskog uobličenja, što vodi do dotjeranosti svakog detalja i perfekcionizma režije, ali pritom naizgled prenosi manje emocija, pa je jedini strastveni lik — poručnikova žena Makedonka, koja se sa zastrašujućim intenzitetom zaljubljuje u mladog vojnika Sinišu, liječnika iz Splita — redateljski i scenaristički najmanje uvjerljiva i životnost joj uspijeva dati tek sjajna interpretacija Verice Nedeske. Vjerojatno je Grlić namjerno tako postavio tu ulogu, uzdajući se u svoj uvijek vrhunski rad s glumcima, koji je recimo Mladenu Budišćaku u Kud puklo da puklo (1974) i Vitomiri Lončar u U raljama života (1984) omogućio sjajna dostignuća, a i među mnogim velikim interpretacijama Mikija Manojlovića istaknuto mjesto zauzima ona iz Samo jednom se ljubi (1981). Potvrđuje to i otkriće ovog filma — mladi hrvatski glumac debitant Toni Gojanović u opsegom najvećoj ulozi Siniše, koja je i najteža, jer on nastoji pred okolinom prikriti svoja stajališta i osjećaje da bi uspio preživjeti besmisleno vojničko maltretiranje. Mnogo više prilika koje efektno koristi imao je Sergej Trifunović kao njegov supatnik i prijatelj Ljuba, ekstrovertirani Beograđanin koji otpor okolini iskazuje komičnim postupcima, često dovedenima do ekstrema (s potajnom nadom da će ga zbog ludila otpustiti iz vojske) poput pismene zamolbe da bi pješice otišao u Beograd na Titov grob za Dan mladosti, koji se i nakon Titove smrti slavi uz trčanje štafete. I baš će komplikacije koje će ta zafrkancija izazvati kad uđe u službene zapisnike vojske dovesti do iznenadna tragičnog raspleta. Sve je to izraz Ljubina otpora prema hijerarhiji JNA, a posebice prema njezinu zastupniku, zapovjedniku karaule poručniku Safetu Pašiću, koja gotovo još uspješnije, iako suzdržanije i suptilnije, tumači karizmatični bosanski glumac Emir Hadžihafizbegović. Ni on nije sretan u vojsci i ne vidi smisla ni u njoj ni u svojem položaju, jer je s brda na kojem je kao dijete čuvao ovce stigao na drugo brdo, na kojem čuva granicu, u čemu i nema velike razlike. Tomu treba dodati i suprotnosti između manjine vojnika koji, kao Siniša i Ljuba, slušaju rock i oduševljavaju se Električnim orgazmom i drugih, koji također nisu sretni, ali slušaju narodnjake poput svojih oficira, koji to čine i u kafani u kojoj je poručnik dobio sifilis i zato ne smije kući 21 dan dok se ne izliječi i u karauli zadržava i sve vojnike izmišljajući opasnost od albanskog napada, što je i temelj zapleta. Sve te elemente Grlić virtuozno isprepleće u komičnim situacijama koje dominiraju na početku filma i podsjećaju na najuspjelije komedije o sumanutom vojničkom drilu, da bi se postupno i dramaturški vrlo precizno iskristalizirale napetosti između Siniše i poručnikove žene, te Ljube i poručnika, ali i pomalo potisnuto nerazumijevanje dvojice po mentalitetu vrlo različitih prijatelja. Autor jedva naznačuje probleme koji će poslije dovesti do raspada bivše države nekim insertima TV–vijesti poput Miloševićeva posjeta Kosovu ili lika autoritarna, no prema javnosti prijetvorno ljubazna pukovnika koji ima potpunu vlast nad svim vojnicima (iznimno dojmljiva epizoda Grlićeva omiljena glumca Bogdana Diklića) te svim tim pojedinačnim odnosima protagonista različitih nacionalnosti pokazuje neke od razloga skore ratne tragedije. Iako je o tome već snimljeno nekoliko uspjelih filmova, nijedan nije tako uvjerljivo prikazao stanje svijesti što je prethodilo tragediji i način mišljenja koji većini uskoro strahotama zahvaćenih ljudi nije dopustio da naslute što će se dogoditi. Način na koji je tu slojevitost uspio nenametljivo i vrlo precizno uklopiti u tkivo čvrste cjeline koja na prvi pogled djeluje vrlo zabavno, da bi tek postupno do gledatelja doprli svi značenjski slojevi, omogućio je Grliću da s Karaulom dosegne vrhunce i do sada vrlo vrijedna opusa.

Tomislav Kurelec