Miljenik muza

Miljenik muza

Balet Maestro postavljen je u deset slika, kao fantazija u kojoj se isprepleću mitološki, simbolični, povijesni i osobni elementi životne priče Borisa Papandopula

Kao prinos općoj proslavi stogodišnjice rođenja velikoga hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula, u HNK u Zagrebu je u petak, 24. ožujka 2006, svečano praizveden fantastični balet Maestro u koreografiji i režiji Ljiljane Gvozdenović. Autorica je sama napravila izbor iz bogate Papandopulove glazbene ostavštine, a nije nevažna pojedinost da su sve uporabljene snimke — djela izvedena pod ravnanjem Maestra. Libreto je pak napisao Nedjeljko Fabrio, neprijeporni autoritet hrvatske književne riječi, ujedno prijatelj i poznavatelj Maestrova života i djela. A oni su, i život i djelo, uistinu čudesni i silno imponiraju kvalitetom i stavom.

Kao prinos općoj proslavi stogodišnjice rođenja velikoga hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula, u HNK u Zagrebu je svečano praizveden fantastični balet Maestro u koreografiji i režiji Ljiljane Gvozdenović. Autorica je sama napravila izbor iz bogate Papandopulove glazbene ostavštine, a nije nevažna pojedinost da su sve uporabljene snimke — djela izvedena pod ravnanjem Maestra. Libreto je pak napisao Nedjeljko Fabrio, neprijeporni autoritet hrvatske književne riječi, ujedno prijatelj i poznavatelj Maestrova života i djela. A oni su, i život i djelo, uistinu čudesni i silno imponiraju kvalitetom i stavom. Gledala sam Sedlarov film Maestro, pročitala neke tekstove i pisma, čula ljude koji su imali sreću i čast poznavati ga, ili biti dio njegove obitelji. Riječ je o umjetniku koji nas može pozdraviti sa sv. Pavlom: »Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.« Balet Maestro postavljen je u deset slika, kao fantazija u kojoj se isprepleću mitološki, simbolični, povijesni i osobni elementi životne priče Borisa Papandopula. Osobom određeni prostor i vrijeme, između Zemlje i Neba. Početak je predstave spektakularan: zvučna, moćna Gea Ivanke Boljkovac koja izranja (na scenu svijeta), noseći u skutima skrivena dječaka. Njegovu rođenju, lagano se njišući u zraku, prisustvuju Euterpa, Terpsihora i Erato, muze glazbe, plesa i poezije, bića harmonije i ritma, dječakove zaštitnice i usud. Ljupke i graciozne Petra Vargović, Pavla Mikolavčić i Ivančica Mirošević, uz Maestra nadahnuta i senzibilna Antona Bogova i tamnoga Foba, simboličnoga bića crne strane povijesti, vrlo ekspresivna Georgea Stanciua, činili su nesvakidašnji poetskoscenski doživljaj. Slijedi druga, živahna slika: dječak s roditeljima u parku, šarmantni ulični plesači (Ashimova, Belenco, Muscalu), vatrogasci, štrajkači, a onda, u trećoj slici Bečkoga konzervatorija scenska čarolija satkana od svjetla (Deni Šesnić) i spuštene velike plohe zrcala koja dubi perspektivu i odražava svjetlo i likove na znakovit, mističan, sudbinski način (scena Nenada i Jane Fabijanić i Nike Pavlinek). Pred njim i u njemu ogleda se mladić s glazbalom zatravljen otkrićem ljepote, prelijevaju se likovi čarobne bijele dame, majke Maja Strozzi Mihaele Devald, oca (S. Sečak), Igora Stravinskog (D. Kolšek), ovdje će mladić primiti frak i dirigentski štapić, kao zavjet životu posvećenu muzama. Osobno, tu vidim vrhunac predstave, koja polako sve više gubi na tempu i snazi. Nije dovoljan libreto, izvrsni, maštoviti kostimi Dženise Pecotić, nedostaje sadržaj sama pokreta. Jasni su motivi koji ulaze u priču, stalni sukob dobra i zla, Maestra i Foba, koji mu stalno postavlja zamke, mijenjajući samo odore. Ali treba povezati i postaviti to šaroliko ljudstvo, i sudbine, ne samo ih pokazati i ostaviti na sceni da se beskrajno šeću, i tek tu i tamo suprotstaviti im kratak, tehnički zahtjevan solo, ili duet. Nisam sigurna ni u suglasje svih glazbenih dijelova sa sadržajem libreta, svakako ima previše odveć jednostavnih rješenja opravdanih sadržajem slike. Nedvojbeno bilo je teško složiti ovakav glazbeni kolaž, i onda mu prilagoditi pokret, ali čak ni zasebna koreografija, fantastični Hommage aa Bach, koji bi prije završnoga, lijepog, smirujućeg plesa parova u plavom trebala prštati energijom, osvojiti prostor Maestrovom veličinom, vedrinom, nije donijela pomaka u dinamici pokreta i predstave. Vezani uz svoj dio scene označen stolcem parovi kombiniraju međusobne podrške, bez mašte, prostora i dinamike, i to ne spašava ni ulazak odličnih muza. Uopće, imate osjećaj da nitko od solista (uz navedene tu je još Dijete Mirne Sporiš Palada) nije dobio dovoljno prostora (ni zadaća!) unutar postavljenih interpretacija, nego su podređeni vanjskom, plošnom prikazu — ilustraciji. Svejedno, nakon ovoga časno branjena i hrabro odrađena projekta ne bi se smjelo odustati od novih autorskih vizija, a posebno sam sigurna da Maestro Papandopulo može i treba i dalje, ne samo prigodno, nadahnjivati i — izazivati na kazališnu igru.

Maja Đurinović