Kultura kao strast

Kultura kao strast

Autorica Irena Frantal, akademska slikarica, dimenzije 35,5 x 29,82 mm, naklada 200 000, datum izdanja 21. ožujka 2006.

Ovogodišnja serija poštanskih maraka Znameniti Hrvati donosi niz od četiri marke koje ćemo predstaviti u dva broja »Vijenca«. U ovom donosimo zapis o Josipu Kozarcu i Andriji Ljudevitu Adamiću, a u idućem o Vanji Radaušu i Ljubi Karamanu. Josip Kozarac (Vinkovci, 1858 – Koprivnica, 1906) književnik je čije se ime nalazi na stranicama gotovo svih povijesnih udžbenika i pregleda hrvatske književnosti. Studij šumarstva završio je u Beču 1879, a kao šumar radio je u više slavonskih mjesta. Bio je upravitelj šumarije u Lipovljanima od 1885. do 1895, a potom nadšumar u Vinkov-cima. Priznat je kao jedan od najboljih šumara, čije su rasprave o šumama bile poznate u znanstvenim krugovima onodobne Europe. U književnosti se javlja pjesmom Zmija u »Hrvatskoj lipi« 1875. Premda je pisao poeziju i drame, najuspjelija su mu prozna djela, posebice Priče djeda Nike (1880), romani Mrtvi kapitali (objavljen u »Viencu«, 1890), Među svjetlom i tminom (1891), pripovijetka Tena (1894), zapisane mladenačke uspomene Tri ljubavi (1894) te novela Oprava (1899), koju suvremena kritika ubraja u sam vrh Kozarčeva opusa. Najtipičnija je pripovijetka Josipa Kozarca zasigurno Slavonska šuma (»Vienac«, 1888), koja opisuje ljepotu krajolika piščeve rodne Slavonije. Pripovijetkama i romanima Josip Kozarac nastojao je razviti osobnu poetiku stalna identificiranja čovjeka i prostora. Autorica je teksta o Josipu Kozarcu u deplijanu Helena Sablić Tomić. Andrija Ljudevit Adamić (u izvornome obliku njegovo je ime Andrea Lodovico Adamich) znatno je utjecao na unapređenje gospodarskog i kulturnog života Rijeke i okolice. Adamić (Rijeka, 1766 — 1828) studirao je trgovinu u Beču, a nakon povratka u Rijeku 1799. osniva trgovačku kuću, koja vrlo brzo postaje ne samo najveća u Rijeci nego i vrlo utjecajna na Sredozemlju, s dosegom do srednje i istočne Europe i Velike Britanije, te s povremenim izvozom preko Atlantika — do Srednje Ame-rike i Brazila. Među brojnim projektima kojima je pridonio boljitku Rijeke svakako treba izdvojiti utemeljenje manufakture papira 1821. na Sušaku; jedan je od glavnih inicijatora izgradnje i financijera Lujzija-ne, ceste koja je 1809. povezala Rijeku s Karlovcem; projek-tirao je i financirao izgradnju kazališta koje je moglo primiti 1600 gledatelja (otvoreno 1805). Aktivno je sudjelovao u političko–diplomatskom životu, a 1813. imenovan je britanskim konzulom u Rijeci. U današnje doba Adamićev je primjer vrlo aktualan. On je Riječanin i voli svoj zavičaj, hrvatskoga je podrijetla i talijanske kulture, građanin je Ugarske i podanik austrijskog cara, no ponajprije Europljanin i pragmatičar, čovjek koji govori šest jezika i koji, unatoč tadašnjoj priličnoj sporosti komunikacija, posluje i djeluje na široku europskom prostoru. Za tekst deplijana Hrvatska pošta koristila se ulomcima teksta Ervina Dubrovića. Marke su izdane u arcima od dvadeset maraka, a izdana je i prigodna omotnica prvoga dana (FDC).

Priredila Sandra Cekol