Knjiški moljac – B(l)ožidarev blog

Knjiški moljac – B(l)ožidarev blog

Božidar Alajbegović autor je vjerojatno najposjećenijeg i najdinamičnijeg internetskog foruma za književnost, bloga Knjiški moljac, književni kritičar, novinar...

Jedan si od kritičara koji svoju širu afirmaciju zahvaljuju internetu. Što misliš, koliko je elektronska forma formirala tvoj kritički rukopis, bi li on bio drukčiji da si matično bio vezan uz tiskane medije?

— Kod elektronske forme nema ograničenja u pogledu opsega teksta, broja znakova ili kartica, što je redovit slučaj kod tiskanih medija (posebno dnevnih novina), koji zbog prostora za reklame ili za neke atraktivnije sadržaje od onih kulturnih zakidaju kritičare. Osim te vrste slobode, internet je kao medij demokratskiji, urednici su mlađe dobi i dopuštaju slobodnije izražavanje, uporabu slenga, žargona. Pri objavljivanju na internetu autor ima i izravan uvid u posjećenost stranice, odnosno čitanost teksta, što vrlo motivira, baš kao što je često jako poticajan i kontakt s publikom koji autor na internetskim portalima, putem rubrike komentara, ostvaruje. Ne vjerujem da bi moj kritički rukopis bio bitnije drukčiji da sam matično bio vezan uz tiskane medije, stoga što urednici tiskanih medija s kojima sam nakon afirmacije na internetu uspostavio suradnju (»Nova Istra«, »Tema«, »Književna Rijeka«, »Val«, »Svjetlo«, »Kameleon«…), u pravilu ne skraćuju niti na bilo kakav način interveniraju u moje tekstove.

Autor si bloga Knjiški moljac. Što kaže statistika, koliko imaš učitavanja, koliko se dugo prosječan čitatelj zadrži na stranici... broj likova koji ostavljaju postove... Razmišljaš li o sponzorima?

— Knjiški moljac blog je posvećen isključivo književnosti, na kojemu objavljujem svoje književne kritike, iz drugih medija svakodnevno prenosim vijesti o knjigama, otvaram teme za raspravu, predstavljam nova izdanja te donosim poeziju i prozu domaćih autora i intervjue s piscima, prevoditeljima, urednicima. Moj blog postoji otprilike dvadeset mjeseci, a statistika kaže da ga svakodnevno posjećuje između petsto i šesto ljudi. Time sam vrlo zadovoljan, s obzirom na popularnost književnosti u nas. Uvid u duljinu zadržavanja na stranici svakoga posjetitelja nemam, ali uvidom u komentare i njihov karakter zaključio sam da je velik broj knjigoljubaca moj blog prihvatio kao svojevrstan forum na kojemu se raspravlja o temama vezanim uz knjigu. Mislim da pravila Blog.hr sponzoriranje ne dopuštaju. Sumnjam da u nas uopće i postoje mecene koji bi takvu vrstu truda honorirale. Slobodno neka me nekim konkretnim potezom opovrgavaju, nitko sretniji od mene...

Fenomen bloga. Možeš li nam reći nešto više o blogomaniji i njezinim posljedicama na tiskanu književnost te, što mi je osobno zanimljivije, na pismenost uopće.

— U blogosferi velik je broj neafirmiranih pisaca koji tako objavljuju prozu i poeziju te kvalitetom svakako zaslužuju pozornost, a neki od njih i ukoričenje. Među njima su i pojedinci skloni stilskim i verbalnim igrarijama i eksperimentima i čiji bi rukopisi osjetno osvježili domaću proznu scenu. No, nakladnici su nam inertni, svikli na državne dotacije i neskloni samostalnu traganju za novim imenima, pa slijedom toga blogomanija još nije ostavila bitnijega traga na tiskanu književnost. U posljednje vrijeme stvari se ipak pokreću — neki su ugovori potpisani, Naklada Zoro otvorila je natječaj za zbirku priča objavljenih na blogovima, i ona imena koja zaslužuju ukoričenje to će valjda i doživjeti. Iako sam svjestan kreativnosti koju u mladih blogovi potiču, bojim se da bi utjecaj blogova na pismenost mogao biti negativniji nego što se misli. Svi se bjesomučno prihvatili tipkovnica, i pišu li ga pišu... a ono malo vremena što im ostaje za čitanje troše na konzumaciju blogovskih uradaka ekipe iz svog i susjednog im razreda. A knjige, nepročitane, skupljaju prašinu...

Nedavno je na nekoliko blogova trajala prava hajka, zapravo pokušaj identifikacije autora očito ciljano bolesno–provokativna bloga. Meni se to sve skupa činilo kao dobar test za ispitivanje granica bloga i njegova sadržaja. Naime, čovjek ima pravo na masku, a zajednica je zahtijevala demaskiranje, s druge strane, dobar dio materijala objavljena na blogu u tiskanom mediju bio bi — utuživ. Kako ti vidiš natuknutu problematiku?

— Čovjek na internetu ima pravo na masku i skrivanje identiteta, no to je ujedno i bogomdan medij za one koji anonimnost iskorištavaju kako bi dali oduška vlastitom prostaštvu i najnižim porivima te vrijeđali druge ljude. Upoznat sam s dvama slučajevima kod kojih se blogeri skriveni anonimnošću na sramotan način bave privatnim životima pojedinih aktera domaće književne scene, pisaca, profesora na zagrebačkom Filozofskom fakultetu..., lažući i vrijeđajući na odvratan način. Blogerska se zajednica pokazala zrelom, i nastojeći otkriti identitet autora jednog od ta dva bloga, pokazala je što misli o takvim pojedincima. Vrijeđanje o kakvu se u ova dva slučaja radi izlazi izvan okvira slobode medija i tako se nešto nitko ne bi usudio javno izreći ili napisati u tiskanom mediju, jer je svjestan da je utuživo. Ne vidim razloga zašto nešto što je utuživo u tiskanom mediju ne bi bilo utuživo ako je objavljeno na blogu ili nekoj internetskoj stranici.

Koje blogove najradije posjećuješ?

— Koga to zanima, može to saznati uvidom u linkove na mom blogu Knjiški moljac (http://knjigoljub.blog.hr)...

Razgovarao Kruno Lokotar