KAZALIŠNA OLIMPIJADA

DODJELA X. EUROPSKE KAZALIŠNE NAGRADE I XXII. KONGRES MEĐUNARODNE UDRUGE KAZALIŠNIH KRITIČARA, TORINO, 8–12. OŽUJKA 2006.

KAZALIŠNA OLIMPIJADA

Postavši prvi put gradom domaćinom Europske nagrade za kazalište (X Premio Europa per il teatro) s petodnevnim programom kazališnih predstava, međunarodnih susreta i tematskih razgovora, sa više od tristo inozemnih gostiju, od kojih više od dvjesto kazališnih kritičara i novinara – Torino se pretvorio u jedno od najvažnijih kazališnih središta Europe. I, s obzirom na planove za intenziviranje kazališnoga života, odlučio to što je god moguće dulje i ostati

Nakon Zimske olimpijade Torino kao da tek počinje svoje svečanosti. Bogat kulturni program obuhvaća obnovu gradskih znamenitosti i spomenika, raskošne izložbe s dugim redovima posjetitelja, veći nego obično korizmeni obilazak hodočasnika u katedrali pred legendarnom relikvijom, Torinskim platnom, maštovitu noćnu rasvjetu ulica i trgova s bijelim noćima, kada su između subote i nedjelje dućani, barovi, likovne izložbe otvorene cijele noći, a grad ostavlja dojam kao da su svi stanovnici na ulici i, ne posljednje — kazalište. Postavši prvi put gradom domaćinom Europske kazališne nagrade (X Premio Europa per il teatro) s petodnevnim programom kazališnih predstava, međunarodnih susreta i tematskih razgovora, sa više od tristo inozemnih gostiju, od kojih više od dvjesto kazališnih kritičara i novinara — Torino se pretvorio u jedno od najvažnijih kazališnih središta Europe. I, s obzirom na planove za intenziviranje kazališnoga života, odlučio to što je god moguće dulje i ostati. Istodobno, dakako, sve glasniji postaju prigovori što preskupe nove predstave Teatra Stabile di Torino nisu napravljene tako da bi mogle gostovati u drugim gradovima kao što je to uobičajeno u Italiji. Ideja Nagrade Europe za kazalište potekla je od Giorgia Strehlera. »Inicijativa je rođena«, kaže predsjednik Međunarodne udruge kazališnih kritičara (AICT) Georges Banu, »prije dvadesetak godina, u trenutku kada se vodila velika borba za afirmaciju ideje Europe. Strehler je prvi upozorio kako je u planu za Europu kultura dobila najmanje mjesta. Nagrada je, dakle, bila pokušaj izmjene tehnokratske slike Europe.« Oko Nagrade okupile su se najvažnije institucije (ITI, Međunarodni kazališni institut, UTE, Udruga kazališta Europe, CTE, Europska kazališna konvencija), kojima su se pridružili AICT, Međunarodna udruga kazališnih kritičara, Internacionalni institut kazališta Mediterana i Internacionalni kazališni institut UNESCO–a. Nagradu Europe dosad su osvojili Ariane Mnoushkine, Peter Brook, Giorgio Strehler, Heiner Muller, Robert Wilson, Luca Ronconi, Pina Bausch, Lev Dodin i Michel Piccoli, pojedina od najvažnijih imena suvremene kazališne umjetnosti, a ove godine u Torinu primio ju je nobelovac Harold Pinter. Nagrada donosi i 60.000 eura. Dvije godine poslije pokrenuta je s iznosom od 20.000 eura Europska nagrada Nova realnost (Premio Europa Nuova realta), koju su nakon Anatolija Vasiljeva, Eimuntasa Nekrošiusa, Royal Court Theatera, Thomasa Ostermeira, Rafaelea Santisa ove godine dobili Oskaras Korsunovas i Josef Nadj. Na popisu od stotinjak kandidata za tu nagradu nalazimo i Teatar ITD iz Zagreba i autoricu drame Skakavci Biljanu Srbljanović. U Torinu okupljene predstave povezane su s nositeljima Nagrade. Njima se ove godine s tri predstave iz ciklusa premijera Teatra Stabile di Torino sa zajedničkim naslovom Sutra pridružio već nagrađeni redatelj Luca Ronconi. Više ili manje izravno svi naslovi ovogodišnjega međunarodnoga susreta u Torinu pripadaju političkom teatru i propituju mogućnosti angažiranoga kazališta u današnjim okolnostima. Redatelj Roger Planchon, koji je došao s predstavom Novi svjetski poredak Harolda Pintera, o tome primjerice kaže da danas kazalište prosvjeduje bez jače povezanosti s nekom idejom. »Možda je to vizija svijeta bez nade, ali tako je…« I Ilie Malka iz Unije kazališta Europe govori slično: »To je utopija o novom ekonomskom sustavu. Sustavu koji još nismo našli, jer je komunizam kao alternativa kapitalizmu bio pakao.« Dvije su ključne riječi Ronconijeve scenske vizije sutrašnjice strah i nada. Od vremena kada je revolucionarno napuštao pozornicu kutiju (sjetimo se pomno kontrolirana nereda njegove žestoko slikovite i dinamične predstave Orlando Furioso na Stradunu ranih sedamdesetih) do danas, kada joj se u različitim oblicima vraća, načela Ronconijeve režije definiraju se stanovitim paradoksom: osloboditi se teksta kako bi se što bolje sačuvao njegov integritet. Odbija povijesnu i psihološku interpretaciju i nastoji vlastitim putem doći do slojevita značenja, jednako scenografijom kao i glumom, od koje traži da bude izrazito antinaturalistička. Od gledatelja se očekuje da vlastitom montažom shvati složenost teksta. U jednom od nedavnih intervjua Luca Ronconi o tome kaže: »I dalje mislim da znači poštovati publiku ako joj dajem nešto zahtjevno, pa makar to bilo i naporno…« U Troilu i Kresidi, po Josipu Torbarini jednom od najzrelijih ostvarenja Sakespeareova genija, satiričnoj drami protiv romantičnoga shvaćanja rata i ljubavi, koji se pokazuju kao tašto ludovanje i besraman blud, Ronconi je u iskazu poštovanja te vrste prema gledatelju ipak pretjerao. U golemoj dvorani modernog kazališta Lumiq Studios, opremljenoj najfunkcionalnijom scenskom tehnikom, nađen je prostor u kojem vrijeme radnje predstave, sudeći prema kostimima od hitona i viteškog vizira do bliže suvremenosti, sugerira svevremenost, a njezino mjesto scenografijom u svim smjerovima pokretnoga kamenjara širi se iz arhajske pustoši prema onoj budućoj. Blistavom dikcijom i pokretom svi se akteri izravno obraćaju publici. Poredak je prizora ispremiješan, kao da umjesto razvoja odnosa među likovima redatelj unaprijed nudi zaključak vječnoga ponavljanja, bez slutnje katarze. U trojanskom i grčkom taboru individualizmi se razbuktavaju, nered caruje, bezumna oholost i agresivnost množi, blud se besramno šepiri, sveopćem stanju sramote i pada nema kraja. Vizualno vrlo dojmljiva predstava pomno izabrana glumačkog ansambla s mjestimice drastičnim prizorima (Helena i Paris u postelji) uspijeva zaokupiti pozornost. Unatoč petosatnom trajanju publika se odveć ne osipa. Gotovo kao opreka tome oporome, uglavnom deklarativno intoniranom spektaklu, na programu su u Ronconijevoj režiji bile dvije komorne predstave, moglo bi se reći debatnoga karaktera, s izvrsno izabranim publicističkim tekstovima, prva o rasapu i padu talijanske ljevice i razlozima takva njezina stanja (Šutnja komunista), druga o posljednjim stvarima, pitanjima podnošenja tjelesne boli, eutanazije, bioetike, kloniranja, koja su bliska svakom čovjeku, a glumci ih u ulogama liječnika, rođaka, bolesnika, sudaca vrhunskom uvjerljivošću dramatično razglabaju i ostavljaju otvorenima (Biblioetika: Rječnik za uporabu). »Toliko sam se nastrahovao, da me više ništa u životu ne može prestrašiti«, kaže Majstor na jednom mjestu riječima (prevedenim na videu) škrte, značenjima bogate predstave Majstor i Margarita po Bulgakovu u režiji Oskarasa Korsunovasa, koja je stigla iz Vilniusa. Na pozornici srednjih dimenzija novoga kazališta za djecu i mladež okrugli je stol za kojim članovi društva književnika vode beskonačne debate pod okruglim lusterom, počinjući nadasve teškim pitanjem ima li boga i vraga, Anjuška uvijek iznova čisti i prolijeva ulje, pijanist prati i potiče kretanje tako da se čitava predstava temelji na ritmu, vrlo blisku onomu u kojemu tako reći (za nas u prijevodu Vide Flaker) plešu i rečenice fantastično tragične i nasmijane proze. Nema tu vitalnosti neposredna prosvjeda, ni žestine satirom natopljena spektakla s eksplozijama komike kao što je to bilo nekoć kod Ljubimova u Teatru na Taganjke, nego prevladava melankolija, žal za nepopravljivim, prigušeni podsmijeh, a iznad svega duboko poštovanje prema ljudskoj patnji. Predstava nije savršena, ali prizori poput crne hrpe pepela od spaljena rukopisa i nadasve Margaritino žrtvovanje sotoni, sve do konačnoga obrata i spasa u spokoju prostranstava, vrhunskoga su dosega. Zanimljivo je možda uzgred spomenuti da je ovaj put u liječničkom ogrtaču Bulgakovljev Poncije Pilat s Korsunovasovom predstavom došao u grad koji čuva ruševinu palače u koju se, baš u Torino, bivši prokurator preselio kada je bio povučen iz Judeje. Sljedeće večeri na istoj pozornici u Korsunovasovoj predstavi Igrajući žrtvu s tekstom braće Vladimira i Olega Presnjakova, također nošenoj glazbom i plesom, prevladavaju suvremeni ritmovi, a čuju se i zvukovi Dalekog istoka uz nastup lažne gejše. Junaci su policajci i lopovi, vitalni likovi s društvenoga dna s njihovim tragikomičnim sudbinama izvan zakona na rubovima neke istočnjačke globalizacije. I naposljetku — od Josepha Nadja izvedeni su samo fragmenti i projiciran dokumentarni film — najvažnije poglavlje susreta bio je Harold Pinter kao velika kazališna osobnost, prisan sugovornik, koji je prepunu dvoranu golema opernog gledališta Teatra Carignano, govoreći o sebi, o bolesti s kojom se bori, o svijetu američke dominacije s kojim se ne slaže, ujedinio i pretvorio u najistančanijega sugovornika, gotovo nadigravši snagom duha i bogatstvom humora sva uzbuđenja prethodnih kazališnih večeri. Odnosi se to i na omnibus–predstavu Pinterovih dramoleta novijega datuma u režiji Rogera Planhona na komornijoj pozornici Teatra Gobetti Novi svjetski poredak s izvrsnim francuskim glumcima, među kojima su i Joseph Malerba i Jacques Frantz. Ta predstava prosvjeduje protiv nekažnjivoga državnog nasilja i svakovrsne vladavine prava jačega. Na završnu svečanost uručenja nagrada vrhunski doživljaj donio je Gate Theatre iz Dublina s dramaturški izvrsno zamišljenim recitalom Pinterove poezije u režiji Alana Stanforda s petero sjajnih glumaca, među kojima je bio i Jeremy Irons. Inozemni kazališni gosti razišli su se možda sa žaljenjem što nije bilo vremena vidjeti u kazalištu Carignano rekonstruiranu Purcellovu operu Oluja i dočekati skorašnju premijeru s temom povijesti Torina u prostoru nekadašnje konjušnice Cavallerizza Reale, predstavu koja po najavama daje naslutiti ambicije slične Fabrijevu nezaboravnu Vježbanju života u Rijeci.

Marija Grgičević