JUŽNJAČKE STRASTI

JUŽNJAČKE STRASTI

Meki ugođaj i znalački odmjereni aranžmani stapali su se s iznimnim muziciranjem sastava i stvarali nešto što se jednostavno može nazvati — pretakanjem Mediterana u glazbu

Elvis Stanić već je davno shvatio da glazba otkriva, osim osobnosti autora, i najintimnije biće nekog podneblja. Njegov najnoviji album, Bolja strana svijeta, koji je ovim nastupom u Tvornici doživio zagrebačko predstavljanje, bavi se upravo tim najintimnijim bićem u zemljopisnoj, odnosno duhovnoj konstelaciji bolje strane svijeta, one u kojoj su još preživjele temeljne ljudske vrijednosti, plemenite emocije, traganje za vrednotama i ljepotom u umjetnosti i svemu onome što je okrenuto dobru kao univerzalnome uzoru. Materijal s novoga albuma, predstavljen ove večeri, pokazao je da se Stanić autorski i izvođački, baš kao i u jazzu, bluesu ili rocku, jednako dobro snalazi i u etnopristupu. Činjenica da je osnovnu i srednju glazbenu školu završio na odjelu za harmoniku, odredila je, čini se, i metodu autorova iznalaženja bolje strane svijeta. Naime, sastav nam se predstavio u posve novu glazbenom izričaju — putovanju glazbenim idiomima Mediterana, na kojem je Stanić, žonglirajući s dvama glazbalima, pokazao da je njegov harmonikaški senzibilitet jednako osjetljiv kao i gitaristički, kojim je njegov sastav i stekao titulu smooth jazz–orkestra. No, nije se stalo ni na tome. Bolja strana svijeta u ovome konceptu uključuje i žensku stranu, pa je Stanić, posebno napisanim skladbama, posegnuo i za ponajboljim hrvatskim vokalisticama: Josipom Lisac, Meri Trošelj i Valerijom Nikolovskom (na ovom nastupu izvela i skladbu koju na albumu izvodi, ove večeri odsutna, Tamara Obrovac). Sastav koji, osim Stanićeve gitare i harmonike te basa, uključuje dvostruke klavijature i udaraljke, u gotovo dvosatnom nastupu izveo je vrlo raznorodnu glazbu, koja se manje oslanjala na jazz, a više na tango, fado i flamenko. Meki ugođaj i znalački odmjereni aranžmani stapali su se s iznimnim muziciranjem sastava i stvarali nešto što se jednostavno može nazvati — pretakanjem Mediterana u glazbu. Stanićev je izvođački rukopis pritom postao posve jedinstven i prepoznatljiv, možda i kao posljedica sve češćeg zadiranja iz temeljnog usmjerenja u crossover — prije svega, pop i world music. Meri Trošelj i Valerija Nikolovska intrigirale su vokalima na izmišljenom univerzalnom jeziku i čestim vokaliziranjem, a posebno se istaknula Meri Trošelj u sjajnoj Samba mediteranea, minimalističkom biseru južnjačke strasti, i Nikolovska u sardinijski obojenoj Domus de janas, dok je od instrumentalnih skladbi oduševila Peter Pan Pickin’, prepuna fine igre ritma i melodije, gdje je Stanić briljirao pasažima na harmonici i finalom na gitari. Izvrstan niz kulminirao je izlaskom Josipe Lisac i njezinim snažnim izvedbama vrlo zanimljive verzije Dok razmišljam o nama i, tangom nadahnute, Stanićeve Posve slobodna. Nastup prepun izvrsna muziciranja, sjajnih vokala i autorske osobnosti u kojem je, u jedinstvenom toplom ugođaju glazbene tradicije Mediterana, bilo mnogo vrhunaca. Ukratko, vrlo uspio koncentrat bolje strane svijeta.

Velimir Cindrić