IZMEĐU TROPA I ENTROPIJE

IZMEĐU TROPA I ENTROPIJE

Ervin Jahić, Pustinje neona. Izabrane pjesme (1994–2005). Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, Zagreb, 2005.

Situacija kraja tisućljeća u suvremenom hrvatskom pjesništvu pokazuje sve značajke poetičke pat–pozicije. Sustajanjem dominantnih poetika i njihove razgradnje, u prvom redu posljednjih tragova semantičkog konkretizma, koji se gube u naznakama neoromantike, entropija osvaja prostor gdje god autorski projekti uzmiču brisanjem individualnih gesta pa bi se reklo da je volja za nemoći isto toliko jaka koliko i ona suprotna. Slabljenjem uloge jezika i njegove označiteljske atraktivnosti, kojoj se suprotstavio dosljedan antimetaforizam, iskustvo jezika produljuje se barem u iznimno žilavoj postmodernoj obnovi klasične forme. Preostaje stvarnosna tendencija ograničene vitalnosti, ali i neoegzistencijalni diskurs koji se ne mora nužno nastaviti na krugovaške zasade. Prepoznatljiv je i trag pjesnika koji su iz ratne traume izbjegli u brisani prostor pjesništva i koji na začudan način spajaju povijesno i metafizičko. Ovaj letimični ocrt, koji se tiče djelatnosti nekoliko pjesničkih naraštaja, želi samo predočiti stanovite situacije blokirane s isuviše različitih ponuda. Opus pjesnika Ervina Jahića, nastao u razmjerno kratku razdoblju, kretao se zacijelo između gore naznačenih spekulacija, pa treba vjerovati autoru kad kaže da se nevoljko odlučio na objavljivanje izabranih pjesama. Rane Jahićeve pjesme nastaju u znaku metaforističkog ekspanzionizma, što se već razabire iz naslova njegove prve zbirke Oko andaluzijskoga psa nad jednom kapi, koja nikako da se otkine sa zaleđenog vodopada (1994). U svoju verziju baroknoga nadrealizma Jahić je doslovce stavio sve što zna i što ne zna od planetarnofolklorne poetike i njezina panmetaforizma ne bi li nadmašio lotreamonovsku i stojevićevsku lekciju persifliranja. Jedan od glavnih pogona ranijega Jahića stoga je persiflaža, onakva kakvu je preuzeo ponajprije od Stojevića kao već definiran i kodificiran modernistički postupak. U Jahića ona se poistovjećuje s poezijom uopće, štoviše s inicijacijom u nju. S persiflažom uključena je i tema metatekstualnosti jer je njezin cilj, vidjeli smo to kod istog Stojevića, desakralizacija idolatriziranih književnih predaka odnosno njihova ritualnog umorstva. Persiflažu Jahiću nosi i svijest da je persiflaža samo stilski postupak ograničena važenja, mladenački hir koji podliježe zastarijevanju. Važno je za Jahićevu ponudu, u čemu dakako nije osamljen, suprotstavljanje visokoga koda modernističkih metatekstualnih postupaka s niskim kodom analfabetističkog prizemlja, vulgarna seksualizma i tona svakodnevice, koji unose humornu živost, a gdjekad proizvode maleškovsku smjesu začudnosti (Panična boja gledanja). Jahića postupno kao gradbeni princip počinje više zanimati sukob semantičkih suprotnosti nego označiteljsko kombiniranje, pa tako postupno marginalizira i ponudu semantičkog konkretizma. Kako bi pokazao da može opstati bez persiflatorske jezične euforije, Jahić u Knjizi materijala (2001) piše kratke jezgrovite pjesme, izvorno tiskane s ilustracijama iz anatomskog atlasa u suradnji s umjetnikom Predragom Todorovićem. U kontekstu tih ilustracija stihovi poprimaju osobitu dimenziju tjelesnosti suočene sa smrću. Jahiću je blizak autobiografizam kakav uvodi Delimir Rešicki, bilo da je on zbiljski ili imaginaran, sažet u atomiziranim natuknicama koje povremeno upozoruju s Rimbaudom da je »pravi život negdje drugdje« pa bilo to i persiflaža vrhovnog persiflatora, autora Pijanoga broda:

(…) onda se umorimo ali ne prilegnemo jer se čudimo

uleti jutro pa se oku ne da

otvorim bajaderu a ona veli

baš si seksi takvog te nisam zamišljala

tad sam tupast kao kung fu

i prazan kao rođendan

mama me rodi u pećnici

e baš si ružan moram povraćati

vrišti moja majka

pet dana u tjednu povraća a dva pjeva budnice

(…)

Zbirka Biografija i auto (2001), kojoj naslov ironizira udio drugoga dijela naslovnog binoma u prosječnom životu, nastavlja zgušnjavati značajke Jahićeva rukopisa. Ona je prostor do sada najveće polarizacije modela i pristupa pisanju, koji idu od pjesama pisanih u duhu semantičkoga konkretizma i hipermetaforizma, preko hermetičkih mudrosnih pjesama nadahnutih istočnjačkom mistikom pa do nezahtjevnih opuštenih pjesama napisanih u duhu potvrde životne energije, koja — i tu se teže složiti s pogovornikom i sastavljačem Jahićevih izabranih pjesama, Brankom Malešom — ništa ne duguje pjesnikovim mističnim digresijama. Za tu zbirku i na nju oslonjen rukopis Kristala Afganistana značajno je izbijanje govora u prvi plan ispred pisma. Govor se naime ispostavlja kao način provjere svih spekulacija pisma i s pismom, osobito onih persiflacijskih, u tom smislu što je lakše psovku staviti na papir nego je izgovoriti, a da se pritom ne čuje praznina kojom odjekuje. Napokon, Jahićeve izabrane pjesme Pustinje neona daleko su od toga da iscrpljuju pogled na Jahićevo pjesništvo, one ga tek otvaraju.