Izložba naučenoga

Izložba naučenoga

Pokret je izoliran i rekombiniran kao estetska pojava, a sve dalje od toga uvjetovano je mentalnim procesom gledatelja

Posljednjih godina na međunarodnoj sceni izvedbenih umjetnosti velik broj umjetnika usmjerio je interes u istraživanje matrica i sustava, različitih oblika pisanja predložaka za izvedbe, partitura, ali i rekonstrukcija izvedbi iz arhiva. Vođeni tom činjenicom organizatori iz Centra za dramsku umjetnost (CDU) osmislili su projekt Sistemi i zapisi kao prvi u nizu događaja kojima, pod zajedničkim nslovom Protokol, žele predstaviti različite pristupe utvrđenim komunikacijskim, kontrolnim i formativnim principima u umjetničkoj proizvodnji. Sistemi i zapisi od 16. do 19. ožujka uključili su nekoliko prezentacija u Zagrebu. Promoviran je 36. broj časopisa »Frakcija« (Grupne dinamike) te zajednički broj britanskog časopisa »Performance Research«, slovenske »Maske« i »Frakcije« (On Form/Yet To Come). Također je predstavljen DVD Deleted Messages Ane Hušman i BADco, zatim organiziran program u suradnji s Razmjenom vještina Kluba za net–kulturu Mama te je priređena prezentacija radionice Myriam Gourfink Od ideje do geste u Plesnom centru TALA. Posebno zanimljivo bilo je gostovanje estonskoga koreografa i plesača Marta Kangra 17. i 18. ožujka u Teatru &TD, čije su dvije predstave Out of Functions (Izvan funkcija) i Start. Prema istinitoj priči kolaži pokreta i teksta razvijeni iz koreografskih igara i pravila. Mart Kangro u prvim je godinama nakon plesne akademije u Tallinnu bio član baleta Estonske nacionalne opere, a Start je njegov prvi i vrlo zapažen solo rad (Aerowaves 2002). Za Out of Functions važna je suradnja s Thomasom Lehmenom, osobito u Lehmenovu projektu Funktionen iz 2004, utemeljenu na razrađenu trodijelnom koreografskom sustavu: Categories (Kategorije), It’s better to... (Bolje je...) i Functions (Zadaće). Unutar sustava postoje strogo određena pravila prema kojima plesači mogu raditi na koreografiji, s naglaskom na međusobnoj komunikaciji i međuutjecaju pojedinih plesača unutar skupine. Obje se Kangrove izvedbe odvijaju u potpuno ogoljelu prostoru pod jednostavnim bijelim svjetlom, a izvođači su odjeveni svakodnevno. Karakteristično je i to što su sekvence preuzete iz različitih situacija prenesene na takvu čistu scenu pa su bez izvorne okoline, dakle u nedostatku uobičajenih motivacija, izopačene i iznimno zabavne. U Out of Functions troje izvođača, Mart Kangro, Kroot Juurak i Manuel Pelmus, nikad nisu u kontaktu, ali uvijek komuniciraju, međusobno se promatraju, dok jedan radi, drugo dvoje gledaju. Koncentracija je uvijek samo na jednome. Premda su im radnje različite i osobne naravi, uglavnom priče iz prošlosti, nastavljaju se jedna na drugu jer proizlaze iz istih zadaća te njihova individualizirana rješenja omogućuju promatranje prirodnih ili u tijelo upisanih kretnji. Pokret je izoliran i rekombiniran kao estetska pojava, a sve dalje od toga uvjetovano je mentalnim procesom gledatelja. Takav postupak iznova vrednuje pokrete i tijelo kao pojedinačni i društveni mehanizam, kao mjesto upisivanja zajedničke povijesti, ali i mjesto gdje je vrlo nejasna granica smisla i besmisla te osobnosti i neosobnosti.

Dok su u prvoj predstavi tjelesne situacije poopćene, u Start. Prema istinitoj priči Kangro se poslužio konceptima i sustavima rada unutar polja same plesne umjetnosti. Ovdje izlaže i ironizira iskustva tjelesnog i mentalnog drila kakvima je izložen plesač ili netko tko to želi postati. Iako je sam na sceni, on ponovno izolira, ovaj put sebe kao koreografa ili instruktora iz situacije unutar skupine plesača. Jedini scenski alat osim tijela i teksta u ovom solu jesu kratki videoisječci, na kojima je slična situacija zaista prizvana. Vrhunac predstave dugotrajna je simulacija ‘plesne’ vježbe, gdje se, osim razlike u pristupu plesaču, koji je ovdje naizgled slobodniji od situacije kad je pokret fiksiran i nametnut, izlaže cijeli složeni sustav kakav može biti ispričan samo oko jednostavna (?) hodanja. Čini se da se tijelo ne može osloboditi iz strukture, bez obzira na danu mu slobodu. Kangrov pristup poseban je zbog toga što nije riječ o standardnu koreografiranju ili rekoreografiranju materijala do kojeg su plesači došli konvencionalnim metodama, nego su predodređena samo pravila koja plesač može ispunjavati kako želi. Tako je rezultat više svakodnevna ili tijelu u nekom smislu prirođena kretnja, komična izložba naučena plesanja.

Jelena Mihelčić