Bolećivo čeznuće

Bolećivo čeznuće

Sally Potter oduvijek je bila filmašica spremna razbijati konvencije, kročiti novim neistraženim putanjama, mahom ih potom razrađujući u ženskom, pomalo nadrealnom, snovitom rukopisu. Njezini lebdeći, neuhvatljivi, duboko melankolični i romantični svjetovi ovdje autorski izrazito korespondiraju s Orijentom. Prizivajući njegov drevni egzotični kaleidoskop zrelih mednih datula i smokvi, sklonost opčinjenosti i ushitu, bujnost ornamentalnih vitica i flore u dekoraciji, stilističke spekulacije u umjetnosti, profinjenu nježnu skladnost njegovih minijatura kakve je opjevavao još Firdusi, Potter naglašava vlastiti delikatan potpis krhke atmosferičnosti, uvijek nanovo bolećiv, u čeznuću, kao takav opipljivo utjelovljenje Abelardova latinskog iz 13. stoljeća, a danas izumrla termina hydropisa, bolećive žeđi (sjetimo se samo eteričnog Orlanda, u kojem redateljica, kao i ovdje, potencira androgine ženske likove veličajne ljepote — Tildu Swinton u prvom, Joan Allen u drugom). No izrazita artificijelnost djela (šekspirijanski, nerimovani jampski pentametar izričaja; likovi čistačica s korskom funkcijom koji prljavštinu svijeta komentiraju u kameru) ne pokriva njegovu otvorenu političnost, podcrtavajući postrujanskom zabranjenom romansom svojih likova (elegantne zapadnjačke znanstvenice i libanonskoga kuhara) muslimansko–zapadnjačke kulturne napetosti; pritom ih zaogrćući u izrazito erotično ruho te time, iako bitno se razilazeći u potki i izričaju, na prvi pogled ima čak dvije površinske dodirne točke s neobičnim Lila dit ça Ziada Doueirija (verbalnu erotiku i islamsko–katoličku vezu). Stoga upravo stilističke interventne nadogradnje na u osnovi jednostavnu priču ovaj film čine posebnim; njegova gotovo izvrsna jednostavnost uzdiže ga u bestežinsko stanje, ujedno mu pridajući svečanu težinu pri iščitavanju.

Katarina Marić