Arena na zrncu pijeska

Arena na zrncu pijeska

Jedan znanac, glazbenik, pitao me znam li što je to arena. Rekla sam mu ono što bi mu svatko rekao — borilište u starom Rimu, pozornica u sredini amfiteatra ili cirkusa — vjerujući kako će takvim odgovorom, garniranim arenom u Veroni i velikim opernim spektaklima, biti zadovoljan. No kad me to pitao, očito nije očekivao takav odgovor. Mislio je na skrivenije značenje arene. Premda arena znači sve nabrojeno, riječ se razvila po semantičkom zakonu sinegdohe: pijesak — mjesto posuto pijeskom — borilište u amfiteatru. Pijesak je, naime, upijao lokve krvi koje su krasile gladijatorske borbe. Kasnije se značenje proširilo na svako bojište, poprište, područje zbivanja ili djelovanja (npr. politička arena). Sada, kada je iz arene u prvi plan izbio pijesak, postaju jasnije i neke riječi i neki lokaliteti (rima, sitni morski pijesak, Trogir; jarina, krupan pijesak, Hvar; Rina vela, Drvenik; Alba rena, Dobrota, Boka kotorska; Arena alba, Lepetani, Boka, što odgovara Bijelom pijesku kod Stoliva). Albanci posudiše ran za sitan pijesak, a i Punta Arenas u dalekom Čileu, najjužniji grad na svijetu, u koji su trbuhom za kruhom pošli mnogi hrvatski iseljenici s Brača, znači pješčana punta (rt), poput tolikih koje su ostavili u starom kraju. Uopće je nisam tražila, no u Zabavniku »Jutarnjeg lista« (12. ožujka 2006.) ugledala sam malu vijest o morskoj glisti koja se zove upravo onako kako mi treba za ovaj članak: Arenicola marina. Naravno kad guta mulj i pijesak da bi došla do sićušnih organizama kojima se hrani. U romanskim jezicima arena u značenju pijeska nije ništa zagonetno. Tako u tal. arena najprije znači pijesak, pržina, obala, a tek potom hrvalište, amfiteatar, arena, dok seminare sull’arena, šp. sobre la arena, znači graditi na pijesku, što ne jamči bogzna kakvu sigurnost. Pijesak može biti koban i za brodove (tal. arrenarsi, nasukati se; arrenamento, nasukavanje, ali i fig. nasjedanje, neuspjeh). U hrvatskim govorima, poglavito onima uz Jadran, vrlo je plodna i druga lat. riječ za pijesak, sabulum (tal. sabbia, mlet. sabion). Salbun, sabjon znači morski pijesak, salbunada / sarbunada pješčana je obala ili pijesak na dnu mora i na obali uz more, a salbunjer / salbunjar čovjek koji vadi morski pijesak i prodaje ga. Naravno da ni lokaliteti kao što su Sabunike (kod Nina), Sabuša (plaža na otoku Ugljanu) ili jedan otočić među Lastovcima — Saplun — postaju sada kristalno jasni. Poluotok Pelješac tal. se kaže Sabbioncello, dakle i tom je imenu kumovao pijesak. Katkada nam u sjećanju ostanu neka neobična imena, a ljude nakon tolikih godina teško da i prepoznajemo. Upravo mi se to dogodilo u Vrsaru, gdje je moj sin Vid jednoga ljeta prije dosta godina htio posjetiti Ivu, svoju prijateljicu iz razreda. Na vratima je pisalo prezime Ivine bake, Sabbioncello. Gospođi srednjih godina koja nas je uvela u kuću rekla sam da sam samo u 1. razred osnovne škole (tada u Ulici Anke Butorac) išla s jednom Davorkom Sabbioncello. Moja davna suučenica stajala je, na obostrano iznenađenje, preda mnom. A da nije bilo pločice na vratima, prošle bismo jedna pokraj druge kao pokraj turskoga groblja. Tko god u jadranskom pojasu Hrvatske nešto gradi zna da ne može bez melte, mela — vrlo finoga pijeska od vapnenca. Mel je i prud, pličina, plitko mjesto u moru uz obalu (stsl. měl bm , vapno, klak; ie. korijen *mel, mljeti, lit. sme_ lis, pijesak). Stari ě nije jasna postanja, a ikavski oblik milo dobio je mlet. sufiks –adura / –ura, što je dalo milodura (Poljica, sićušan pijesak na dnu mora) i milura (Hvar, plitko more oko rta). Premda je domaća riječ mel(o) / milo ustuknula gotovo do zaborava pred posuđenicom salbun, Meline (u uvali Soline na Krku) i Milna (više lokaliteta) ne daju svoje staro ime, kao da nisu od pijeska nego od granita. Ostale su još dvije pješčane, pjeskovite riječi iz ovoga kruga: pržina i ona najneutralnija, pijesak. Pržinu, morski pijesak, nije teško povezati s glagolom pržiti (prasl. *prb g, što je nulti prijevoj od *prag, prb žiti, češ. pražit, lat. frigere). Prži je, naravno, sunce. No manje je vidljivo da su tako — paljenjem šume — nastala imena više gradova i naselja, npr. Prag (češ. Praha), Požega, Požarevac, Požarinje i sl. Na kraju slav. riječ pijesak (stsl. pěs bm k bm , rus. pesók, češ. písek, mjesto Pisak kod Baške Vode). Desetak srednjoškolskih i studentskih godina čak sam i živjela u kvartu koji je dobio ime po pijesku, na zagrebačkoj Peščenici. Istina, nije to još bila živopisna »Republika Peščenica« Željka Malnara, prije bi se reklo noćna mora i noću i danju. Blata nije nedostajalo (urbanizacija je tada tek počela, kasnih 1950–ih), u Heinzelovoj ulici pruga još nije bila podignuta, pa je željeznička rampa bila više spuštena nego dignuta, tako da smo sate i sate proveli pred njom u autobusu čekajući, a u Harambašićevoj smo se penjali po teretnim vagonima dok su »foršibali« i tako prelazili prugu (mladost–ludost, priznajem s današnjom pameti). Pijesak se sastoji od sitnih zrnaca tvrdih minerala, uglavnom stijena. Ie. korijen *pe_ s– znači puhati, pa je prvotno značenje pijeska ono što se može pomesti, otpuhati (usp. Pometena Draga, Zamet, a Pišćena, često ime za morske uvale u Dalmaciji, pandan je Peščenici / Pešćenici, lokalitetima i izvan spomenute republike, npr. u Turopolju). Pandan pak dalmatinskim salbunjerima bili su kontinentalni pjeskari. Išli su od kuće do kuće i prodavali pijesak za ribanje rajngli i tava, glasno najavljujući dolazak svojih kolica i vreće »peska belega, belego peska« — u ono, mlađima nezamislivo, vrijeme dok još nije bilo deterdženata za pranje posuđa, pa je valjalo dobro trljati krpom i tim pijeskom da se lonci lašte. Danas je pranje posuđa lakše (rade i strojevi), no i ta »olakšica« ima svoju cijenu — sve veće kemijsko onečišćenje nadzemnih i podzemnih voda, pa onda i tla. I tako sve u krug.