Uznemirujuća sadašnjica

Uznemirujuća sadašnjica

Unatoč nedostacima, ponekad se isplati voditelju pridružiti u istrazi crnoga naličja hrvatske stvarnosti

Što je to u ljudskom biću što ga vuče ka krimiću? Čari zabranjenoga voća, nedostatak uzbuđenja u rutinom ispunjenoj svakodnevici, zanimanje za društvenu patologiju i mračno naličje ljudske psihe, ili pak mogućnost da se iz sigurne zavjetrine svoje (malo)građanske egzistencije s pristojne udaljenosti zaviri na drugu stranu zakona i morala? Zacijelo od svega ponešto, jer se jedino tako može objasniti univerzalna privlačnost zločina i kriminala, u svim vremenima i društvenim sustavima, podjednako u visokociviliziranim sredinama s razvijenom demokratskom tradicijom kao i u tranzicijskim društvima u kojima se ponekad blagonaklono gleda na nedjela počinjena u ime nacije i vjere, u kojima je gospodarski kriminal svakodnevna pojava i u kojima se pokušaj silovanja uspoređuje s rukovanjem. Upravo činjenicama da masni naslovi o ubojstvima i otmicama podižu naklade dnevnih i tjednih novina u kojima su stranice crne kronike svakim danom sve brojnije, uspjeh u publike i rastuću gledanost može zahvaliti emisija Istraga, ovosezonski programski adut Nove TV. Projekt urednika Andreja Rore i produkcijske kuće Core Media bavi se upravo pričama s naslovnica, istražujući afere u državnim službama, djelovanje nepostojećih zločinačkih organizacija, pucnjave u folkotekama i nevine zabave dečki s Knežije. Zapljena veće količine droge ili oružja, nerasvijetljeni ratni zločin iz Domovinskoga rata, otkriće leša u prisavskom šumarku te poneka prostrijelna rana ili fraktura lubanje, većinom mladim reporterima predvođenim iskusnom Ivanom Petrović solidne su osnove za raspletanje niti još jedne potencijalno intrigantne storije iz zone sumraka, u pozadini koje se uvijek rendgenskom točnošću nepogrešivo detektiraju sociopatološki fenomeni današnjega hrvatskog društva (primitivizam, šovinizam, donekle potisnuti, no uvijek tinjajući nacionalizam,...), obrisi prilično opore i uznemirujuće slike hrvatske sadašnjice. Problem je, međutim, što se u analizama većine slučajeva mlađahni istražitelji zadovoljavaju tek površnim čeprkanjem po motivima i okolnostima pojedinoga zlodjela, libeći se dublje pozabaviti njegovim uzrocima i razlozima te nerijetko otklizujući u patetiku, senzacionalizam i trivijalnost. Osobito se dvojbenom ponekad čini rubrika Rekonstrukcija, u kojoj Ivan Žada i nekadašnji reporter Globalnoga sijela Gordan Stojić, uz pomoć sudskoga vještaka Romea Vrečka i odvjetnice Laure Valković, prema sudskim presudama na odveć teatralan i dobrano parodičan način uprizoruju nedavne ili još aktualne slučajeve (primjerice proces Ani Magaš). Vjerujem da se razlozi tomu manjim dijelom kriju u neiskustvu samih novinara, a većim u nakani urednika Andreja Rore da Istragu profilira ponajprije kao nepretencioznu, ležernu i zabavnu emisiju. Sjetimo li se Rorinih ranijih radova, površnošću i žutilom obilježenih urednikovanja ugaslim tjednikom Panorama i HTV–ovom emisijom Motrišta, takvoj koncepciji Istrage i ne treba se čuditi. Premda se isprva njegov nastup u ulozi voditelja činio odveć (auto)ironičnim i karikaturalnim, karizmatični se Robert Valdec, ratni reporter koji je izvještavao iz gotovo svih sukoba na Srednjem istoku, i koji se ponosi zahtjevnom obukom u elitnoj izraelskoj Academy Security School, postupno prometnuo u prepoznatljiv zaštitni znak emisije. Dok u najavama priloga onako ćelav i odjeven u crno izranja iz mraka, Valdecova nosferatuovska pojava funkcionira kao učinkovit humorni kontrapunkt mračnim i bolnim pričama iz podzemlja.

Unatoč navedenim nedostacima, ponekad se isplati voditelju pridružiti u istrazi crnoga naličja hrvatske stvarnosti.

Josip Grozdanić