Uhodani principi

Uhodani principi

Pokušavam proniknuti u bit, odnosno potencijale i potrebe pojedinca u grupi s kojom radim, a tek mi poslije dolazi neki sadržaj. Grupu doživljavam kao živi mehanizam koji stvara predstavu, budući da oni plešu sami sebe, ne igraju uloge, i vrlo su važne ideje koje unose u kreativni proces

Uspjeh slovenskog plesača i koreografa Iztoka Kovača postao je međunarodni od 1991. i sola How I Caught A Falcon (Kako sam uhvatio sokola), izvedena na velikom broju važnih svjetskih festivala. Ubrzo, 1993. u Belgiji, osniva vlastitu plesnu skupinu En–Knap, čije je sjedište od 1994. u Ljubljani. Od tada je skupina bogatom produkcijom i inozemnom suradnjom uspjela postići izniman uspjeh i prepoznatljivost na europskoj plesnoj karti, a Kovaču je to otvorilo put i za suradnju s nekim drugim popularnim ansamblima poput izraelske Batsheva Dance Company. Ove godine Kovač priprema novu predstavu Pasijans, čija se premijera očekuje 22. travnja u Zagrebu, što je rezultat koprodukcije sa Zagrebačkim plesnim ansamblom. Posljednju izvedbu u Hrvatskoj skupina En–Knap imala je prošloga ljeta na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčenatu, čija je osnivačica i umjetnička ravnateljica Snježana Abramović ujedno voditeljica ZPA–a. S Iztokom Kovačem razgovaramo o novoj predstavi i njegovu pristupu radu.

Čime se bavite u novoj predstavi?

— Kao i uvijek najprije pokušavam proniknuti u bit, odnosno potencijale i potrebe pojedinca u grupi s kojom radim, a tek mi poslije dolazi neki sadržaj. Grupu doživljavam kao živi mehanizam koji stvara predstavu, budući da oni plešu sami sebe, ne igraju uloge, i vrlo su važne ideje koje oni unose u kreativni proces. Druga bitna stvar za ovu predstavu tema je osamljenosti u suvremenom društvu, a ta tema za mene ne znači nešto o čemu bih želio filozofirati, nego nam služi samo kao osnovno nadahnuće koje pokreće plesno tijelo. Dakle ne želimo interpretirati osamljenost, a osobito ne jednostrano, premda će se dakako osjetiti u radu, ali na koji način, još ne znam. Treća je ideja apsolutne istine, postoji li ona ili ne..., i pogleda na neku stvar, koliko je to istinit pogled ili samo varka. Što je istina, pitanje je koje nosi neku osnovnu dramaturšku liniju predstave.

Zašto to pitanje smatrate važnim? Što je istina u kazalištu?

— U kazalištu pa i u suvremenoj umjetnosti uopće stigli smo do točke prezasićenosti, kada zaista mnoštvo raznovrsnih produkcija često nude jako zanimljive koncepte, istine, životne priče i mogu se tretirati na različite načine. No, čini mi se da javnost često promatra nove, autorske ideje odveć jednostrano. Mislim da je žalosna činjenica da su stvari zapravo vrlo slojevite, a ljudi jednostavno ne pokazuju zanimanje da to prepoznaju, te se ograđuju. Osamdesetih je u Sloveniji i svijetu postojao snažniji žar da se stvari gledaju ispod kože, a nestanak toga naveo me na razmišljanje o apsolutnoj istini. Želim gledatelju ponuditi više istina, da ih budu svjesni i da ih ispitaju, jer smatram da je to danas čovjeku potrebno, da bi od malih stvari možda sastavio veliku cjelinu.

Spomenuli ste položaj plesača. Kako im pristupate u radu na predstavi?

— Vjerojatno se od 1986, kada sam radio prvu predstavu, pa do danas moj pristup nadogradio, ali mislim da je bit uvijek u tome da na plesače pokušavam prenijeti vrijednosti koje su mene izgradile kao plesača i koje su čak rezultirale nekim mojim koreografskim sustavima. Već na audicijama pazim da su to ljudi kojima će moje metode odgovarati. U ovoj postavi ima plesača iz Finske, Izraela, Španjolske, Slovenije i Hrvatske. Bez obzira na specifičnost procesa pojedinačne predstave imam već uhodane principe, korektne prema plesačima, njihovim idejama i razvojnim mogućnostima. Također vrlo mi je bitno stvaranje kolektivnoga duha, iz kojega se tek rađa autentičnost svakoga pojedinca.

Kakva je suradnja s umjetnicima koji rade na ovoj predstavi?

— Scenograf, u Hrvatskoj i svijetu čuven Goran Petercol, napravio je jako zanimljiv koncept scene i svjetla, koji mi je vrlo važan u organizaciji cijele predstave. Glazbu radimo s Damirom Šimunovićem, s kojim jednako kao i s Petercolom surađujem prvi put, i on će za konačnu kompoziciju koristiti glazbene prijedloge slovenskog pjevača Aleša Hadalina, koji će i uživo pjevati na sceni. Od sama početka tu je i dramaturg Saša Božić, na čiji sam savjet izabrao Petercola i Simunovića. Kostime će izraditi Emina Tataragić.

Kao umjetnik s velikim međunarodnim iskustvom, možete li upozoriti na pozitivne ili negativne sastavnice plesne scene kao tržišta koje se u istočnoj Europi, koja se još priučava na kapitalizam, tek razvijaju?

— Mislim da danas u suvremenom plesu veliku ulogu imaju mreže međunarodnoga karaktera kao ustanove koje pomažu povezivanju i promociji umjetnika i države. To je trend europske kulturne politike. Zemlje istočne Europe zanimljive su takvim mrežama, ali ovdje još ne postoji infrastruktura koja bi podupirala umjetnike i koja je nužna za razvitak i planiranje partnerskih odnosa. Također ne postoji financijska stabilnost zbog konstantnih promjena u sustavima. Potrebni su jasni ciljevi i ustrajnost da se takve stvari razviju.

Osim predstava, autor ste i nekoliko nagrađivanih plesnih filmova. Što vas je privuklo filmu?

— Bitna stvar koju mi film nudi jest mogućnost korištenja izvorima, odnosno revolucionarnim i danas industrijski kastriranim Trbovljem, mjestom gdje sam rođen, gdje sam živio i odakle proizlazi neka moja energija. Tamo smo snimili uglavnom sve filmove. U filmu se događa spoj urbanoga jezika, koji sam godinama gradio u studijima i pozornicama europskih prijestolnica, s nečim ruralnim, što postoji izvan vremena, što više nije u funkciji. Taj spoj stvara neku lijepu napetost, a filmom na te lokacije mogu dovesti i publiku.

Razgovarala Jelena Mihelčić