U srednjoeuropskom tonu

U srednjoeuropskom tonu

Lang Lang dosljedno je i tehnički besprijekorno risao planove manje duboko zamišljenih, introvertiranih, a agogički više objektivističkih, gotovo improvizatorski položenih rubato–poteza s prvorazrednim zanatskim umijećem kao vrijednom zakladom za budućnost

I poput kakve glazbene olimpijade s top–ten–izvođačima, jedan događaj sustiže drugi, da bi u cjelini sezonske ponude, a uz boje Mozartove godine, zagrebačkome tekućemu koncertnom životu priskrbio birane sadržaje posebne umjetničke osobnosti. I samo što je u prestissimu sjajno oblikovana platna gostovanje Bečke državne opere i Bečke filharmonije pomelo sve buduće osrednjosti ponajprije orkestralnog muziciranja, srednjoeuropski ton stare, dobre, k. u. k. škole ponovno se uz Beč i sada Ljubljanu okupao pod svodom vrckasto razigrane zagrebačke glazbene slike, da bi najprije u okružju staro–mladoga lašćinskoga salona, a zatim i na podiju koncertne krasotice Lisinski, barem djelomično afirmirao tradiciju postojano visoka interpretativnoga standarda. A baš je u srednjoeuropskom tonu s nasljeđem kelnske (Igor Ozim), moskovske, zagrebačke (Josip Klima) i bečke (Josef Suk) guslačke pedagogije protjecao peti kućni koncert ljubljanskoga violinista Volodje Balžalorskoga (2. ožujka), koji će zajedno s hrvatskim pijanistom Jakšom Zlatarom u Salonu Očić prikazati različito slične stilske mijene, od romantičnih sokova Schumanna i Brahmsa, do minijaturnih i sonatnih uzoraka Blocha, Ravela, Iberta i Anđelka Klobučara s liste kompozicijskih kontrasta glazbe prošloga stoljeća. Oboružavši se pritom mudrošću i iskustvom komornoga glazbenika od duga staža i povjerenja, Slovenac neobična (ruskoga) imena i prezimena u odličnoj je zanatskoj provedbi svih tehničkih doskočica izabrana programa glatko prelazio s praga lakih, takozvanih salonskih komada, na teške, sa sonatnim oblikom u prvome planu. Nimalo nevažna potpora sve se vrijeme na tom putu osjećala pod prstima zagrebačkoga glasovirača Jakše Zlatara, a pjev Schumannovih Romanci iz opusa 94 ili izbor slika iz hasidskoga (folklornoga, mistično židovskoga) života za Blochovu suitu Baal Shem plesni je skok Ravelove Habanere na pitak i muzikalan način priljubio uz nepretenciozno zamišljen Entr’acte Jacquesa Iberta. Nesvagdašnji, iako u povijesti glazbe ne i osamljen, slučaj nikad do kraja zaživjele violinske sonate trostrukoga autorstva (na Schumannov su, naime, poticaj, a za slavnoga violinista, »bliskoga i ljubljenoga prijatelja« Joachima, Albert Hermann Dietrich, Brahms i sam Schumann, napisali po jedan stavak buduće skladbe), na poseban je način prozborio o praksi obogaćivanja komorne literature za violinu i klavir. I zato Sonatensatz Johannesa Brahmsa kao primjerak nerijetko i teško spojivih rukopisa, a koji će s povijesnim odmakom upravo za Scherzo u tempu allegra, pronaći trajnije mjesto na suvremenome (i salonskome) koncertnom podiju. Za Volodju Balžalorskoga i Jakšu Zlatara taj je danas samostalni recitalni stavak poslužio i kao premosnica do sonate puna (i autorski autentičnoga) trostavačnoga oblika, koju potpisuje hrvatski skladatelj tiha djelovanja i snažne osobnosti Anđelko Klobučar. Nastala 1974. s izvora jasnih (i klasično odmjerenih) kompozicijskih kanona, Klobučarova 1. sonata iz tiskarske redakcije sama pijanista Zlatara bitan je prinos sudružništvu dvaju ravnopravnih glazbala u vječnoj borbi prvenstva za sklad komornoga, upravo srednjoeuropskoga tona i zvuka. Srce u šiku barem nominalno neprijeporne srednjoeuropske kulture, pak, i toga se 6. ožujka (i Mozartove) 2006. okupalo u društvu vjerojatno druge, a prema svjetskim kriterijima vrlo visoko rangirane austrijske orkestralne ikone. Pohodili su, naime, sada Zagreb i Bečki simfoničari, a taj će isti glazbeni krug početkom svibnja zaokružiti i Orkestar bečkoga Glazbenoga zavoda kao predvodnica, ali i kao službeni komorni ansambl današnjih, slavnijih Simfoničara. I vidi vraga, a vrag, kažu, nikada ne spava, i taj je orkestar s biranih (stoljetnih) stranica ekskluzivnih rasporeda i koncertnih prostora, a poput svježega sjećanja na Hinkova Mozarta uz Bečku filharmoniju, neugodno iznenadio, da bi u društvu novoga šefa dirigenta, Švicarca Fabija Luisija, nimalo austrijski promašio metu od glazbe sunarodnjaka iz Salzburga. A kako Luisi ni izdaleka nije Peter Schneider, tako ni sada već razmaženo zagrebačko općinstvo u teškome zvuku za Mozartovu malu g–molicu prevelika gudačkoga korpusa, s pravom ne prepoznaje unikatnu briljancu Bečke filharmonije, a nevibrantno matiran ton tuttija s čudno artikuliranim rogovima jedva naslućuje lajtmotiv Formanova Amadeusa u muzičkoj provedbi izvorna postava Akademije St. Martin in the Fields i Nevillea Marrinera, s dramatično brioznim naglascima uvodnoga Allegra iz 25. simfonije. Hvala lijepa, i u nas se njeguje tradicija orkestralnoga muziciranja čak i s transparentnijom bojom mocartovskoga tipa, što dodatno kazuje o sudbinskoj ulozi dirigenta u profiliranju sastava iz drugoga reda gledanja na najimena svjetske reprodukcije. U slučaju zagrebačkoga gostovanja Bečkih simfoničara za ciklus Lisinski subotom s iznimno nesubotnjim terminom mnogo je bolji dojam ostavila kompozicijski inače grčevito neujednačena Proljetna simfonija Roberta Schumanna, a jedni burno za za, drugi burno za ne, posvema će obilježiti prvo hrvatsko sviranje nove, tek dvadesetčetverogodišnje kineske pijanističke zvijezde Langa Langa. Što god rekli, a već su neki rekli kako pod Langovim prstima zvoni dalekoistočna, kineska igra staklenih perli s impresivnim pianissimima bez mezzofortea i pogotovo muški čvrsta fortea, njegov Chopin u slici 1. glasovirskoga koncerta u e–molu s više–manje statirajućom orkestralnom (akordičkom) pratnjom, dosljedno je i tehnički besprijekorno risao planove manje duboko zamišljenih, introvertiranih, a agogički više objektivističkih, gotovo improvizatorski položenih rubato–poteza s prvorazrednim zanatskim umijećem kao vrijednom zakladom za budućnost. I to je pravo izbora u rastu svake umjetničke ličnosti, sve je ostalo fikcija u nagađanju događaja, budućeg vremena kroz čiji će se filtar brusiti i dobrusiti i možebitni srednjoeuropski ton odnedavna i američkoga Kineza Langa Langa.