SVE MORA POSTATI DRUKČIJE

SVE MORA POSTATI DRUKČIJE

Alexander García Düttmann, Visconti. Uvidi u krvi i mesu, prev. Dalibor Davidović, Lokalna baza za osvježavanje kulture, Zagreb, 2006.

Uvidi u krvi i mesu nekonvencionalna je i pomalo neobična knjiga. Njezina se neobičnost ne nalazi samo u činjenici da je jedno od zaista rijetkih izdanja koja se na filozofski način bave filmom i pritom još upuštaju u detaljnu analizu pojedinih ostvarenja, nego i u tome što autor u njoj iznosi vrlo zanimljive teze o estetičkim dometima talijanskoga redatelja Luchina Viscontija putem sustavne i metodološki dosljedno razrađene teorije o utopijskoj zbilji i navlastitom karakteru umjetničkog djela. Osnovna je teza knjige da Viscontijevi filmovi pokazuju kako upravo ono moguće, a ne ono neposredno zbiljsko priječi mjesto utopiji. Taj stav njemački filozof Düttmann preuzima izravno od sunarodnjaka Adorna, čija je filozofija argumentacijski temelj cjelokupne knjige. U toj interpretaciji istinska je umjetnost moguća tek kao neposredni uvid u krvi i mesu, kao životna, a ne refleksivna djelatnost, pa se u skladu s tim i autor priklanja tezi kako je prava umjetnička utopija u tome da umjetnik čini stvari za koje ne zna što su. Princip spontanoga stvaranja u kojem umjetnik nije duhovno svjestan onoga što je napravio jer ga je primarno vodila intuicija Düttmann primjenjuje na Viscontija, potkrepljujući brojnim primjerima iz njegovih filmova. No, tu nije riječ o prototipu genija kakva je ustoličila njemačka filozofija ranoga 19. stoljeća; on se nalazi s onu stranu svakog romanticističkog idealiziranja i od klasične estetike zadržava samo imperativ da pravi umjetnik mora biti zagonetka kako samu sebi tako i svijetu. Osnovna razlika između uvida u krvi i mesu i refleksivne spoznaje nalazi se u tome što se prvi uvijek očituje na neposredan način u određenim gestama, djelatnostima ili ponašanju, dok je drugi tek naknadno postvarenje tog uvida. Primjenjujući tu tezu na Viscontijev opus, autor kombinira filozofski i filmološki pristup, koristeći se podjednako nasljeđem negativne dijalektike kao i semiotičke filmske analize. Viscontijevi su filmovi sinteza dekadentnog esteticizma i dokumentarnog realizma i upravo ih taj spoj čini zanimljivim s obzirom na aspekte melodramatskog razdvajanja mišljenja i osjećanja. Slično kao u operi, u Viscontija gotovo ništa ne ostaje neizgovoreno; sve se prikazuje neprekidnom verbalizacijom koja otkriva odnos praznine i punine, riječ i slika često se razilaze, a dinamika njegovih filmova odaje čvrstu kompozicijsku funkciju ostvarenu čestim totalima i polutotalima ili pak zumiranjima kojima je svrha subjektiviziranje prostora. Neuspijevanje pokušaja promjene kao posljedica razlikovanja mogućnosti i zbilje tema je oko koje kruže gotovo svi Viscontijevi filmovi. Paradigma je tog stava film Gepard, u kojem jedan lik izgovara poznatu rečenicu kako »sve mora postati drukčije da bi ostalo onako kako jest«, odnosno upravo su tu temelji filozofskog stava o zbilji kao jedinoj utopiji, jer je svaka promjena iluzorna i nemoguća. Točnije, ne treba očekivati promjenu jer se ona već dogodila, a likovi postaju toga svjesni tek naknadno. Za Adorna utopija nije dalek i apstraktan (romantičarski) ideal kojem se možemo približavati, jer upravo mogućnost onog mogućeg promjenu čini nemogućom. Paradoksalno rečeno, i Viscontijevi likovi i Adornova filozofija govore nam da je utopija ostvariva samo kad moguće postane dovoljno nemoguće. Düttmann time ne želi reći da je Visconti čitao ili uopće poznavao Adorna kao što ni Adorna, vjerojatno nisu zanimali Viscontijevi filmovi: u tome veliku ulogu ima predmnijevanje i spontani paralelizam zbog kojeg je Viscontija moguće analizirati putem filozofske literature. Uvidi u krvi i mesu lucidno je napisana knjiga, no mogla bi biti zanimljiva uglavnom čitateljima koji detaljno poznaju Viscontijev opus i koje ne odbija ponešto hermetičan autorov pristup. Düttmann je koristeći se filmološko–filozofskom analizom uspio progovoriti i o naravi umjetničkog djela kao takva, pa se ovi uvidi mogu smatrati i pokušajem progovaranja o ontološkom karakteru umjetnosti općenito.

Tonči Valentić