Sumorna pjesma zbilje

Sumorna pjesma zbilje

Zanimljivo nesuglasje između naratorovih riječi o tome što pojedini likovi trenutačno rade i sama zbivanja na pozornici, time što se jedno govori, a drugo čini, redatelj nas upozorava na skandalozno prepletanje, proturječje i nesukladnost jezika i tijela

Drugim gostovanjem u osječkom HNK Rene Maurin potvrdio se kao vrstan i smion redatelj: gotovo godinu nakon provokativne jednočinke Desdemona, priča o rupčiću za nos Paule Vogel (postavljene, nažalost, kao projekt komorne scene pa tako i u neprimjerenu prostoru foajea osječkoga HNK u travnju prošle godine), 11. ožujka ove godine premijerno je izvedena drama Događaj u mjestu Gogi slovenskog ekspresionističkog pisca Slavka Gruma. Za razliku od Desdemone, kojom je predočen postupni prijelaz od lake, lepršave komedije u početnim scenama do tamno i tragično intonirane drame u konačnici, Događaj u mjestu Gogi od sama početka odiše teškom i mučnom atmosferom koju tek povremeno prekidaju humorne scene, no i u takvima se ponajprije događa gorki humor pada i neuspjeha. Drama je to o jalovu životu malograđanske sredine, ali i o roditeljstvu, pedofiliji i silovanju, prostituciji, frigidnosti, zločinu… u kojoj na svjetlo dana izlaze mračne tajne, tajne koje protagonisti često ne smiju priznati ni sebi samima. Liječnik po struci, Grum je za studija u Beču došao u dodir s Freudovom psihoanalizom, čiji su utjecaji vidljivi i u drami. Freud, koji uvide o enigmi žene izvodi iz analize njezine anatomske prikraćenosti i histerije, u Gogi bi imao pregršt pacijentica: žene su ili frigidne ili prostitutke ili loše majke; u svakom slučaju utjelovljuju demonizam, zavode muškarce na krivi put, a načina da iskupe svoje grijehe ili da se smire — nema, mir ne mogu naći ni u okviru religije; otvorena je tek mogućnost odlaska iz mjesta, no to je put koji najvjerojatnije vodi u prostituciju. Muškarci su u Gogi pak ili okrutni nasilnici i pijanci ili senzibilne, umjetničke dušice koje zaziru od tjelesne ljubavi… Okosnicu drame čini Hanin (Sandra Tankosić) povratak u Gogu te njezino ponovno suočavanje sa silovateljom Prelihom (Mladen Vulić), strah da bi otkrivši zločin kojem je izložena od trinaeste godine izazvala nerazumijevanje i osudu okoline, ponajprije oca. Jalovu egzistenciju u Gogi, koja se svodi na čekanje nekog događaja, proživljavaju i sestre Tarbula (Mira Perić-Kraljik) i Afra (Nela Kočiš), Pijani slikar (Robert Krajinović), gospođa Tereza (Ana Stanojević) i mnogi drugi. Dodatnu dimenziju predstavi daje inverzija muško-ženskih uloga, tzv. cross-dressing: grbavca Teobalda utjelovljuje Tatjana Bertok Zupković, gospođu Prestopil — Đorđe Bosanac, Djevojku pak Vjekoslav Janković. Nepodudarnost tjelesnog i kostimografsko-glumačkoizvedbenog spola otvara uvijek aktualno pitanje identiteta: tko smo? zašto smo ti koji jesmo? što nas takvima čini? Zanimljivo je i nesuglasje između naratorovih riječi o tome što pojedini likovi trenutačno rade i sama zbivanja na pozornici, time što se jedno govori, a drugo čini, redatelj nas upozorava na skandalozno prepletanje, proturječje i nesukladnost jezika i tijela. Osim na tematskom i izražajnom planu, gdje su bol, strah, nagovještaj rata i slično oblikovani u često irealnim, alogičnim i šokantnim scenama, radnjom što se raspada; ekspresionizam je vidljiv i u oblikovanju scene: Nataša Černoša mjesto Gogu prikazala je kao bolnicu, pa su kuće/sobe likova bolnički kreveti, dok je kostimografija (Saša Došen) također naglašeno simbolička. Uobličavanju mučne atmosfere pridonosi i izbor glazbe, koji, jednako kao i oblikovanje svjetla, potpisuje redatelj. Melankolične su instrumentalne note, pa i početni stihovi sumorne pjesme o ljubavi i smrti Tužna je nedjelja Rezsőa Seressa, mađarskoga glumca i skladatelja, koja je svojedobno izazvala mnogobrojna samoubojstva nesretnih ljubavnika ne samo u Mađarskoj. Sugestivnom, zagušljivom i agoničnom atmosferom Goga vjerojatno neće proizvesti samoubilački učinak na gledatelja, ali će svakako upozoriti da raznorazne bolesti suvremenoga, našeg, društva nisu kuga 21. stoljeća, nego, nažalost, svevremena zbilja.

Kristina Peternai