Splitski slikoplet

Splitski slikoplet

Enzo Bettiza, Il libro perduto (Izgubljena knjiga), Mondadori, Milano, 2005.

Nakon memoarske knjige Egzil (L’esilio), koja je u prijevodu Karmen Milačić i Ane Prpić doživjela nemalen odjek i u našim stranama, talijanski novinar i prozaik Enzo Bettiza, rođeni i čak fetivi Splićanin, još jednom se književno vraća korijenima i mladenačkim iskustvima. Iz perspektive duga i plodna radnoga života, posvećena pretežito sudbini europskih zemalja i peripetijama svjetskoga komunizma, okretanje vlastitim biografskim počecima svakako znači svojevrsno zatvaranje kruga. Kao da ga je rat u Hrvatskoj trgnuo da se određenije prisjeti djetinjstva i podrijetla, te je ispisao uspomene od rođenja do početka sazrijevanja i odlaska u Italiju (fiksirane na stranicama spomenutog Egzila), a nakon te faktografski temeljene knjige poželio je još jednom oblikovati opsesivne motive odrastanja i poslijepubertetskih muka i trauma, ovaj put u fikcionalnom, romanesknom obliku. Rezultat je Izgubljena knjiga, tobože rukopis koji sam sebe ispisuje i evocira uzbudljiva zbivanja iz Drugoga svjetskog rata, viđena optikom jednoga posebno osjetljiva i po mnogočemu povlaštena — klasno i nacionalno iz mnoštva i sredine izdvojena — motritelja, šesnaestogodišnjega Marca Razmila. Da je to ipak pravi alter ego pisca, govore mnoge činjenice, počevši od izbora prezimena, koje je inačica naziva obitelji njegove majke, preko podatka o vlasništvu tvornice cementa i pripadnom ugledu, dapače gotovo patricijskom statusu protagonistovih roditelja i predaka, pa sve do prikladne životne dobi glavnoga junaka i njegova prvobitnoga opredjeljenja za slikarstvo (jer je i Enzo Betizza započeo kreativne preokupacije radovima na platnu). Usporedimo li naraciju Egzila (zasnovanu na zbiljskim elementima) sa zapletima Izgubljene knjige (maštom obilato začinjene) uočit ćemo brojne paralelizme i korelative, koji i romanesknu verziju čine pretežno autobiografskom, premda s inačicama i dopunama koje relativiziraju (ili akcentuiraju) doživljaje i događaje, onemogućujući punu autentifikaciju. Da stvar bude zanimljivija, ni Split ni Dalmacija nigdje se u knjizi izrijekom ne spominju nego se sve zbiva u nekoj (nećemo kazati arkadijskoj ili fantomskoj, nego povijesno patiniranoj) Iliriji, a i sam narator sebe smatra Ilirom (dakle ne ni Talijancem, Romanom, ni Hrvatom, Slavenom, nego njihovom sintezom, koja pak nije sklona ni morlačkim, balkanskim sastojcima). No, Split je više nego prepoznatljiv po mnogim toponomastičkim i ambijentalnim detaljima, od Marjana i Bačvica, preko Križeve i Tartaljine ulice, hotela Bellevue i Šilerove vile, pa do crkve sv. Frane i Bajamontijeve fontane. Jasno, povijesne koordinate njemačke okupacije, djelovanja partizanskih, domobranskih, ustaških i četničkih jedinica ili krijumčarenja škije iz Bosne fiksirane su primjereno. Ali zaplet romana rastegnuta na više od šest stotina gustih stranica (podijeljena pak u šest dijelova, s prologom i epilogom) nije lako ukratko prenijeti. Riječ je pretežno o Bildungs–romanu, usredotočenu na jednu sudbonosnu godinu u življenju mladića izložena mnogim opasnostima i izazovima. Kontekst je savezničko bombardiranje grada i vješanje radi odmazde, hapšenje i zatvaranje znanaca, sudjelovanje u neobičnim okupljanjima ritualnoga karaktera i buđenje erotskih sklonosti, a pritom se velik dio radnje iscrpljuje u intelektualnim sporenjima i nadmetanjima (napose u povodu Dostojevskoga, koji kobno inficira febrilnu mladež i upravo mistično djeluje na slavofilsko traženje identiteta), odnosno u likovnokritičkim i slikarskotehničkim raspravama između učitelja i učenika, odnosno vršnjaka i svojevrsnih konkurenata (na kreativnom i ljubavnom planu). Spomen šahovske igre na sredini romana kao da nudi jedan od ključeva mogućega tumačenja, jer se protagonist povremeno osjeća kao da je tek figura u rukama sudbine, odnosno likova kojima je okružen. Konkretizirajmo malo: Marco Razmilo druži se s godinu starijim Matejem Rendićem (sinom dijalektalnoga pjesnika, mladićem neobične kulturne spreme i životne spretnosti), koji ga upoznaje s afirmiranim slikarom Igorom Pertyjem (povratnikom iz Pariza), od kojega bi Marco mogao dobiti potrebnu poduku. U Pertyjevu ambijentu, morbidnu i apartnu, djeluje njegova kućna pomoćnica Olga, a tu se kao model i spiritus movens kreće i privlačna Tasja Nachtigal (miješanoga dunavsko–srednjoeuropskoga podrijetla), koja kao poznavateljica mnogih jezika radi prevodeći za njemačku komandu. Dakako, uz već otprije miješane osjećaje prema Mateju sad se javlja i jaka ljubomora, jer Marco shvaća da su Matej i Tasja u vezi, premda je i taj odnos zasjenjen Pertyjevim dvosmislenim utjecajem i isto takvim ponašanjem djevojke. Kako bilo, mladenački ljubavni trokut Matej–Tasja–Marco razvija se u oku ciklona brojnih prijetnji po život i u okviru vrlo napetih situacija što ih izazivlju svi spominjani sudionici. U Izgubljenoj knjizi slikarstvo ima iznimno važnu ulogu, ne samo stoga što se u epilogu protagonist vraća kao uspješan i glasovit autor, koji iz Pariza priprema izložbu u Londonu i likovni ga dar prati na putovanju kao obveza. Lajtmotivom slikanja protkane su razne scene, od salona portreta u roditeljskoj kući protagonista pa do vježbanja u atelijeru–sobi i rasprave o učinjenom. Ali slike služe i kao simboli, kao orijentiri, kao povodi i pobude (da ne kažemo: kao svodnici, danteovski Galeotti). Pertyjevi crteži obješenoga na splitskoj rivi kontekstualiziraju razdoblje i atmosferu, Pertyjeva slika akta djeluje kao izazov i moc ra za Marca, a Marcova slika kombiniranoga portreta Olge i Tasje (svojevrsne varijacije s temom ljepotice i zvijeri) označava vrhunac emotivnoga kovitlaca i zbunjenosti protagonista (da ne govorimo kako on u Tasju projicira i neke Matejeve crte). Iako je ta slika ekspresionistički zanimljiva, njezino kidanje, probijanje (na tragu Doriana Graya vajldovske uspomene) označava metaforično ubojstvo i nastojanje na oslobođenju od akumuliranih afekata i muke. Uz izričitu slikarsku tematiku, okupirani Split i nemirna Ilirija nude piscu mnoštvo vrlo slikovitih motiva i prizora. Bettiza ne može odoljeti akumulaciji znakovitosti, pa u epizodi na Bulatovoj poljani stvara pravi koloplet ili čak galimatijas s motivima noćne maskerade, recitacije Dostojevskoga, glazbe koju izvodi njemački dezerter, predstave u kojoj sudjeluje kninska izbjeglica, neuspjele racije ustaških snaga, naglašenoga ljubavnog očitovanja s poentom — polovično ostvarenoga — ruskoga ruleta. Toliko slikovitosti nije lako podnijeti, premda pisac inače preferira meditativno–kontemplativnu intonaciju i jaku psihološku argumentaciju. Izgubljena knjiga često je dugačak unutarnji monolog prepun analitičkih eksplikacija, u kojima se autor mnogo bolje snalazi negoli u iznuđenim dijalozima. Uz niz publicističkih knjiga, kao romanopisac Bettiza se davno javio Izbornim natjecanjem i osobito potvrdio Tršćanskim fantomom (u nas također prevođenim). Nakon Moskovskih prikaza i dalje je ostao vjeran žanru obiteljske sage i naročito sklon ispovjednosti građanskih antijunaka, slijedeći visoki uzor Mannovih Buddenbrookovih, posebice u odnosu na patricijat miješanih korijena i graničnoga ambijenta. Najnoviji roman kao da je pak dijelom planiran na podlozi Tonija Krögera, na knjizi sazrijevanja jedne umjetničke osjetljivosti u nesklonoj sredini (uključujući kasniji povratak izgubljenom roditeljskom domu), a sa svojevrsnom projekcijom čežnje i ljubomore u trokutnoj organizaciji odnosa (s time da Marco–Tasja–Matej donekle odjekuju relaciju Tonio–Ingeborg–Hans). Svejedno, iznimno je dubok ulog Enza Bettize u najnovije djelo, kojim se odužio splitskoj formativnoj dobi i jamačno tako oslobodio traumatičnih iskustava i viđenja. Razumljivoj subjektivnosti i pristranosti obrade promaknule su neke (povijesne, a u citatima na hrvatskom i ortografske i sintaktičke) netočnosti, ali Izgubljenu knjigu ne možemo ravnodušno čitati, a pogotovo moramo cijeniti spregu erudicije i ironije, pronicavosti i stilske zahtjevnosti. Premda Egzil ostaje efektnijim i komunikativnijim ostvarenjem, u saldo književnosti o Splitu Bettiza je pridodao još novih relevantnih stranica.

Tonko Maroević