Slika Mađara u hrvatskom romanu

Slika Mađara u hrvatskom romanu

Lőkös István, Nemzettudat és regény (Nacionalna svijest i roman), Kossuth Egyetemi Kiadó, Debreceni Egyetem, 2004.

István Lőkös, istaknuti mađarski kroatist, nakon niza iznimno vrijednih knjiga koje se bave pitanjima hrvatske književnosti, u novoj knjizi Nemzettudat és regény (Nacionalna svijest i roman), istražuje kako je hrvatski roman 19. stoljeća utjecao na formiranje nacionalne svijesti/identiteta. Knjiga počinje prolegomenom u kojoj se sažimaju najvažniji momenti hrvatske književnosti do 19. stoljeća, kao i etnička i geopolitička razjedinjenost zbog koje je moralo doći do nacionalnoga preporoda, kako bi se mogla stvoriti moderna hrvatska književnost. Autor nagovještava da će istraživanje početi s djelom Ljudevita Farkaša Vukotinovića Prošasnost ugarsko–horvatska i završiti romanom Janka Leskovara Propali dvori, koji već nagovještava hrvatski modernizam. Tu metodu slijedi i dalje, pa prije tumačenja djela svakoga pojedinog autora daje pregled društveno–kulturnih karakteristika vremena u kojem pisac djeluje. Uvod čini iscrpni pregled društveno–političkih pitanja 19. stoljeća, a u prvom poglavlju detaljno će se pozabaviti pojavama narodnoga preporoda u srednjoeuropskim zemljama, dok će u sljedećem detaljno razmotriti pitanja hrvatskog identiteta i probleme koji proizlaze iz nedostatka jedinstvenoga hrvatskoga jezika. U trećem poglavlju govori o tipičnim poteškoćama početaka hrvatske lijepe književnosti. Na pitanje hoće li i nakon 1830. biti nastavaka stoljećima prisutnih hungarica u hrvatskoj književnosti autor odgovara potvrdno, govoreći o djelu Ljudevita Farkaša Vukotinovića Prošasnost ugarska–horvatska. Štitonoša, prva pripovijetka te zbirke, govori o bitci kod Mohača protiv Turaka te je samo jedna u nizu s tom temom, netipičnom za doba ilirizma. Osim toga, Lőkös smatra da je Štitonoša zapravo kratki roman, što potkrepljuje i argumentima. Interpretirajući Bogovićev Grad Gotalovec, Vidovdan na Loborgradu i Ubojstvo u Grebengradu Lőkös smatra da pisac sugerira kako su vrijednosti hrvatske prošlosti u nestajanju, no kako je ta prošlost stoljećima bila zajednička, na opstanku nacije trebalo bi raditi zajedno s Mađarima. I nakon nagodbe postoji zanimanje za njegova djela, što pokazuje da je hrvatsko–mađarska zajednička prošlost pozitivno motivirala nacionalnu svijest. Sljedeća dva poglavlja govore o promjenama društveno–političkih konstelacija nakon apsolutizma, a u to doba procvjetao je i hrvatski roman. Govoreći najprije o Zlatarevu zlatu, tvrdi da je Šenoa podigao hrvatski roman na europsku razinu. Analizirajući Seljačku bunu Lőkös daje pregled tematike Matije Gupca od Bogovićeve drame do Krleže. U Bogovića ukazuje na kult kralja Matijaša u kajkavskoj i slovenskoj usmenoj predaji. I dok napominje da je orkestraciju Balada Petrice Kerempuha nemoguće zamisliti bez Seljačke bune, upućuje i na Krležin esej o Heinrichu Kleistu, odnosno Michaelu Kohlhaasu. Lőkös tvrdi da je Krleža seljačke bune u Srednjoj Europi, od njemačke preko mađarske do hrvatske, smatrao najbitnijim segmentom povijesti 16. stoljeća. Po Krleži bi iz tih događaja i u 20. stoljeću trebalo povući konzekvence — aludirajući na političke događaje samo deset godina nakon nastanka Države SHS. Kao zaključak Lőkös ističe da je imajući u vidu Krležino zanimanje za Križanićev, Starčevićev i Supilov lik, u Baladama Petrice Kerempuha sudbina i tragedija Gupca i njegovih seljaka postaje nacionalnim, štoviše srednjoeuropskim simbolom. Slika nacije u kasnoromantičnom romanu Melita Josipa Eugena Kumičića prikazuje propast aristokracije i napredak građanstva, no Lőkös ističe i u to doba neobično objektivno predočene mađarske protagoniste romana, štoviše smatra da je u njegovu nastanku moguća recepcija djela mađarskoga romantičara Móra Jókaia. U 1880–ima pojavio se velik broj pisaca iz raznih regija, pa su čitatelji dobili informacije o tim krajevima, što je također utjecalo na oblikovanje nacionalne svijesti. Ksavera Šandora Gjalskog zbog knjige pripovijesti Pod starim krovovima — koji se bavi razdobljem postilirizma — kao i zbog romana o piščevoj sadašnjosti U noći smatra se kroničarom Zagorja, dok su Osvit, Za materinsku riječ i Dolazak Hrvata povijesni tabloi. Sljedeći je markantni predstavnik hrvatskoga romana osamdesetih i devedesetih Eugen Kumičić, koji je transpozicijom couleur locale u romanu Primorci i opisom lažnoga sjaja zagrebačkoga društvenog života u Gospođi Sabini obilježio osamdesete i devedesete. Njegova Urota zrinjsko–frankopanska po Lőkösu je iznimno važna za formiranje nacionalne svijesti kao i zbog jedinstvenosti u kontekstu slike Mađara u hrvatskom romanu 19. stoljeća, ponajprije u odnosu na Gjalskog. Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi unatoč okolnostima vremena nastanka (paljenje mađarske zastave, tendenciozni članci u povodu milenijskoga slavlja dolaska Mađara) ne šalje poruku koja bi bila usmjerena protiv Mađara, nego ukazuje na kobne posljedice hrvatskoga nejedinstva. Nakon osvrta na Kozarčeve Mrtve kapitale Lőkös pregled završava poglavljem Artistika i/ili nacionalna svijest, u kojem govori o Propalim dvorima Janka Leskovara, djelu s kojim je hrvatska proza krenula putem hrvatske moderne. Nova knjiga Istvána Lőkösa pruža čitatelju mnogo više nego što to uvod nagovještava. Autor u pregledu razvoja hrvatskoga romana, govoreći o pojedinim djelima, upućuje na ocjene istaknutih kroatista, ali iskazuje i svoja viđenja, koja su s njima ponekad u opreci, a ponekad sasvim nova. Čini to ne samo u kontekstu aktualne hrvatske društveno–političke, odnosno povijesne pozadine, nego i u srednjoeuropskom kontekstu. Glavni mu je cilj istraživanje formiranja i razvoja nacionalne svijesti, pri čemu ukazuje i na sliku Mađara koja se mijenjala primjereno društvenim i političkim okolnostima. Knjigu osim bibliografije i kazala imena prati i bogat izbor citata u iznimno uspjelu prijevodu autora, koje su u bilješkama na hrvatskome jeziku, sa svrhom da i hrvatski stručnjaci imaju uvid u sadržaj knjige. Mađarskim kroatistima i stručnom, čak i širem čitalačkom krugu ona je iznimno vrijedno, bogato, ujedno i zanimljivo štivo.

Franciska Ćurković–Major