Rekvijem za čakavštinu

»Čakavska rič«, časopis za proučavanje čakavske riječi, gl. ur. Radovan Vidović, br. 1–2, Književni krug Split, 2005.

Eto, pročitao sam ovaj dvobroj »Čakavske riči«, i našao samo jedan članak koji bi mogao biti iole zanimljiv struci, a nijedan koji bi mogao biti zanimljiv široj publici. Posve precizno, govorim o znanstvenim radovima, njih osam, i to izvornih znanstvenih radova, koji čine 222 od 261 stranice ovog dvobroja »Čakavske riči«. Zašto? Zato što opisuju čakavski kao da je izumro, kao što su se prije stotinjak godina opisivali latinski ili grčki. Naime, znanost o jeziku (tzv. lingvistika) od de Saussurea poprilično je napredovala — pojavili su se novi pravci, strukturalizam je doživio brojne kritike, pojavila su se neka nova razmišljanja o jeziku, nekakve sociolingvistike, neke pragmalingvistike, čak i nekakve računalne lingvistike. Još svega i svačega. I onda se pitam, nije li uredništvo časopisa nesretnim slučajem prespavalo dvadeseto stoljeće, ili doista misle da je čakavština umrla, pa se prema njoj tako i postavljaju? Mene konkretno zanima zašto je u cijelom dvobroju samo jedan članak (daleko predugačka naziva, Preobrazba kao rubni tvorbeni način pri tvorbi imenica u gradišćanskohrvatskim čakavskim govorima) koji nosi neku relevantniju spoznaju o čakavštini? Čakavština je živa, ljudi komuniciraju njome, ona sudjeluje u konstrukciji identiteta njezinih govornika, razlikuje se od ostalih hrvatskih govora na mnogo načina, a ovaj časopis njome se bavi toliko suhoparno deskriptivistički da bi ga i braća Grimm zatvorila i otišla na Schnapps. Ljudi, pa ribar sa Visa i vinogradar iz Šarengrada ne mogu efikasno komunicirati, ali ne samo zato što su njihovi idiomi različiti na leksičkoj razini! Porazno je što je čakavština ovdje opisana kao neka davno izumrla, povijesnonevažna skupina govora. A upravo to će i postati ako se netko ne probudi i shvati da bi možda bilo važnije napisati izvorni znanstveni rad o, na primjer, kulturno uvjetovanim presupozicijama govornika nekih čakavskih idioma, nego o Suvremenoj čiovskoj toponimiji. Ili da bi bilo baš zgodno opisati proksemičke razlike u komunikaciji između južnih čakavaca i govornika drugih idioma u Hrvatskoj, umjesto Nekih problema jadertinskog vokalizma. Neka ne bude krivo shvaćeno, i jadertinski vokalizam i čiovska toponimija važni su, ali postoje i druge činjenice o čakavštini koje samo čekaju da ih netko spozna i o njima napiše znanstveni rad. Znanost bi trebala težiti revolucionarnim spoznajama, a, ruku na srce, teško da će ih naći u Dijalektološkom čitanju Fortisove Asanaginice. Zbog svega toga, jednostavno ne mogu napisati pozitivnu recenziju i reći da je časopis zanimljiv, kada nije. Nadam se da će idući dvobroj koji dobijem u ruke tretirati čakavštinu kao nešto živo, jer ona to doista zaslužuje.

Bojan Glavašević