PLES I SKULPTURA ili ZAGRLJAJ U PADU

PLES I SKULPTURA ili ZAGRLJAJ U PADU

Emocionalnost skulptura elektrizira prostor i pokreće ga. Sposobnost pokreta u nepokretnom mediju skulpture nešto je što posebice izdvaja kiparicu

Izložba u pariškom muzeju Marmottan–Monet naslovljena jednostavno Camille Claudel predstavlja sva dostupna djela sjajne francuske kiparice, čiji su život i djelo predmetom filmova, kazališnih predstava i eseja, ali je se ipak najčešće u široj recepciji povezuje s dvama biografskim podacima: desetogodišnjim životom uz učitelja i ljubavnika, velikoga kipara Augustea Rodina i tridesetogodišnjim zatočeništvom u psihijatrijskoj bolnici uz blagoslov njezina brata, pjesnika i dramatičara Paula Claudela. Aktualna pariška izložba bavi se onim bitnim — djelom kiparice Claudel. U sklopu izložbe u malenoj projekcijskoj dvorani neprekidno se prikazuje i film autora Dominika Rimbaulta, uz koji (na koricama DVD–izdanja) stoji upozorenje da se ni taj dokumentarni film ne bavi privatnošću, nego isključivo vrijednim i strastvenim kiparskim djelom Camille Claudel. A snaga toga djela doista je čudesna, rijetko uzbudljiva, duboko ganutljiva i — ženska. Emocionalnost njezinih skulptura elektrizira prostor i pokreće ga. Sposobnost pokreta u nepokretnom mediju skulpture nešto je što posebice izdvaja kiparicu. Amblematska je skulptura za djelo Camille Claudel ona naslovljena Valcer. Postoji nekoliko inačica (datiranih u 1885, 1895, 1896 i 1905. godinu) zanesena para tijela u plesu, muškarca i žene koji izvode svoj ljubavni zagrljaj u padu. Različite su verzije, ali sve srodno napravljene. Idealizirani par, u kojem plesačičin donji dio tijela otkriva/sakriva artnuvoovska draperija, što sugerira morski val/pjenu i grčke junakinje Afrodite, ali i Andersenove antijunakinje Male sirene. Muškarac je pak potpuno nag, glave antičkog ljepotana i tijela atleta, uz nježnost najmlađih miljenika grčkih bogova. Iako njihov valcerasti korak prkosi gravitaciji (položajem ruku muškarac ne drži ženu, on je tek dodirom vodi), a tijela su u neravnoteži, modeliranim masama svega oko para što pleše kiparica je uravnotežila skulpturu. Pokret jest izvan težišta, ali cijela skulptura ostvaruje skladnu i uravnoteženu kompoziciju. Tijela i stavovi, odnosno pokret, jako su dobro prostudirani, vidljiva je velika pomnost u modelaciji, ali je ona životna i s mnogo umjetničke slobode u potezu. Iz skulpture zrači nježnost u svim dijelovima i sve to razlikuje klodelovsku, laganu, zračnu, opijenu modelaciju od rodenovske, čvrste, masivne, temeljne. Ali nije jedino Valcer skulptura Camille Claudel obilježena pokretom kao jednom od dominantnih osobina njezina rada. Vibrantnost kretanja prisutna je u gotovo svim djelima, a posebice je to naglašeno u skulpturama Val (1897), Doba zrelosti (1898), Istina izvire iz zdenca (1900), Fortuna (1900), Flautistica (1903), Napuštanje (1905). Emocije Camille Claudel iskazuje gotovo plesnom pokrenutošću skulpturalnih oblika. Neki kritičari navode kao moguće nadahnuće za skulpturu Valcer kiparičino poznavanje koreografskog i plesačkog rada Loie Fuller. No, te dvije umjetnice vrlo su različite i udaljene bitnim svojstvima svojih umjetničkih iskaza: Loie Fuller stvara inovativne plesne slike s pomoću valovitih tkanina, snažna je i požrtvovna, neslomljiva u plesno–vizualnim bravurama, a Camille Claudel sva je od psiholoških krhkih tkanja, njezina tkanina spada, nestaje, topi se i gubi u emocionalnoj zanesenosti skulpturalnoga plesnog pokreta dvaju međusobno začaranih tijela. Camille Claudel u svemu što radi samo je i jedino svoja. Tako i u doživljaju pokreta. Izvanredna je i samosvojna kiparica kojoj je u Valceru uspjelo koreografirati/modelirati — strašnu zaljubljenost.

Katja Šimunić