PHILADELPHIA JERRY RICKS

PHILADELPHIA JERRY RICKS

Philadelphia Jerry Ricks prema vlastitu je kazivanju jamačno posljednji baby blueser, jer su ostali još živući interpreti te blues–tradicije već u respektabilnim devedesetim godinama, premda su neki od njih još aktivni

Nakon petnaestak se godina dosta nenadano u Zagrebu pojavio vokalist i gitarist Philadelphia Jerry Ricks, jedan od posljednjih interpreta autentičnoga crnačkog delta–bluesa. Podjela u sferi tog američkog glazbenog fenomena na country i urban blues nije baš najsretnija, pojavila se kako u žargonu, tako i u literaturi relativno kasno. No ipak daje neke temeljne smjernice u razlikovanju primordijalnog, jednostavnog, i na tekstu temeljena, kako neki vole reći seljačkoga bluesa, i onog drugog, formom određenog, bez kojega se ni jazz ne može zamisliti. Polazeći s tog stajališta Philadelphia Jerry Ricks prema vlastitu je kazivanju jamačno posljednji baby blueser, jer su ostali još živući interpreti te blues–tradicije Homesick James, Mississippi Fred McDowell, Pinetop Smith i Mickey Baker već u respektabilnim devedesetim godinama, premda su neki od njih još aktivni. Rođen 1940. u Philadelphiji, snažnom središtu crnačke glazbe, Jerry Ricks primjer je pravoga ramblera, koji se nikada ne može dulje zadržati na jednom mjestu. Tako je nakon što smo prije više godina u Zagrebu snimili njegov prvi album, Help Me Blues, nazvan po toj, u nas velikoj uspješnici, koju neki pod hrvatskom inačicom Pomozi me blues pamte još i danas, Ricks, koji će nastupiti i na jednom od nekad glasovitih jazz fairova u Kulušiću, nestati iz našeg vidokruga da bi se nedavno ponovno, gotovo nepromijenjen pojavio u našem gradu. U stilu i pristupu interpretaciji bluesa koristeći se povremeno i dalje takozvanom bottleneck tehnikom s odbijenim grlićem boce na prstu lijeve ruke, Ricks se sada pojavljuje s obogaćenim repertoarom, bogatijom diskografijom i još respektabilnijim brojem nastupa. Nakon duljega boravka u domovini, europske su mu zemlje ponovno zanimljive. Dosta je kritičan pa čak i oštar prema, kako kaže, »potpuno krivom prvenstveno europeiziranom poimanju bluesa«, prepoznatljivu danas u artificijelnoj kovanici rock–blues, u čemu nažalost sudjeluje i naša glazbena scena. Za razliku od formom određena, najčešće 12–taktnoga bluesa, kakav nalazimo i u jazzu, country blues formu nerijetko podređuje duljini teksta. Tužnu, ljubavnu ili protestnu priču valja tu ispričati, ne gledajući na harmonijsku progresiju bluesa. Ricks je baš takav interpret, koji uza sve spomenute osobine posjeduje još jednu, ne manje važnu, a to je pravo malo majstorstvo postizanja prisna kontakta s publikom, čak i onda kad se to najmanje očekuje. I to je jedan od razloga njegovih nominacija za čuvenu nagradu W. C. Handy, a o njemu govori i bogata diskografija s više od dvadesetak naslova, u kojoj, zanimljivo, ima samo nekoliko solo–albuma. Ostali su nastali u suradnjama sa švicarsko–austrijskim jazz trubačem i gitaristom Oscarom Kleinom te nekim drugim blues–interpretima, poput Johna Hurta. Brojni nastupi s velikanima bluesa kao što su Lighting Hopkins, Sonny Terry, Jesse Fuller, Doc Watson, Son House samo upotpunjuju Ricksov curriculum, a tu su napokon i doticaji s nekim istaknutim imenima modernoga jazza: Archiejem Sheppom, McCoyem Tynerom te još nekima. Velik će broj svojih festivalskih nastupa, nadamo se, Philadelphia Jerry Ricks upotpuniti i u sklopu 12. međunarodnog festivala tradicionalnog jazza i bluesa, koji će se 18. i 19. svibnja 2006. održati u Varaždinu.