PASICA

PASICA

Koliko ja znam, pasice je u našu nakladničku praksu uveo Zlatko Crnković, kao što je uveo i tolike druge stvari. Bilo je to sedamdesetih godina, u doba kad su naslovi iz njegove biblioteke Hit stali doživljavati po nekoliko izdanja, i kad je knjiga počela postajati roba u pravom smislu riječi. Tada su se na knjigama pojavile pasice koje su upozoravale na već treće izdanje toga naslova, ili da je riječ o novom romanu autora te i te uspješnice. U ono vrijeme to nam se činilo kao veliki korak prema Zapadu, a poslije su se pasicama svi prestali čuditi, jer one su postale vrlo česte. Bile su široke otprilike pet centimetara, i obujmljivale su svezak po sredini, kao remen, ili su bile zataknute za korice. Pasica je uvijek prva privlačila pozornost u knjižarskom izlogu, a to joj je i bila svrha. Zato je postala gotovo obvezna: ako se na nju nije moglo napisati da je riječ o sedmom izdanju knjige ili o novom romanu toga i toga hitmejkera, stavila bi se barem riječ NOVO, s trima uskličnicima, i pasica bi tako obavila svoju ulogu. A ta je uloga ondje, u izlogu, odmah i prestajala. Kad bi kupac jednom kupio knjigu, pasica bi postala suvišna, ne samo zato što čitatelju više nije imala što kazati nego i zato što je, obavijajući korice, smetala listanju i čitanju. Trebalo ju je, dakle, skinuti, pa eventualno iskoristiti kao zalogu, a inače se često odmah bacala. A to je bilo unaprijed predviđeno, pa je zato i bila načinjena od prilično lošega papira. Sve je to imalo i neku simboličku dimenziju: da bi vidio kakva knjiga doista jest, čitatelj je morao odbaciti ono što o njoj tvrdi izdavač; morao je skloniti pasicu i osobno se uvjeriti kako stoje stvari. Od svega u vezi s tim izdanjem knjige, dakle, pasica je prva gubila funkciju i smisao. Prolaznost je, uostalom, sadržana i u samoj njezinoj naravi. Ona se, doduše zove pasica zato što opasuje knjigu, ali ako riječ pročitamo kao da dolazi iz kakva romanskog jezika, ona će nam otkriti svoju prolaznost već i u imenu (passare). I ne samo svoju, nego i prolaznost knjige. Jer, pasica nije onoliko izvanjska u odnosu na knjigu koliko se to na prvi pogled čini. Ona čini s knjigom nekakvu cjelinu, bez nje ne bi sudbina te knjige bila potpuna, ne bi imala smisao koji inače ima. Ona se prema životu knjige odnosi kao vanjsko prema unutrašnjem, kao subjektivno prema objektivnom. Evo o čemu govorim: ne samo da pasica prva nestaje kao predmet nego isto biva i s njezinom porukom. Ono što se na pasici kazuje — da je knjiga duboko analitična, urnebesno smiješna ili umjetnički suptilna — vrlo brzo postaje dio nevažne prošlosti. Jer, kritičari će knjigu ocijeniti, čitatelji će je prihvatiti ili odbaciti, i često će se dogoditi da ono za što pasica tvrdi da je bestseler ispadne promašaj, a ono za što tvrdi da je zabavno ispadne dosadno. U drugu ruku, knjiga može dobiti važne nagrade i naići na topao prijam kod umnih ljudi, a u tom slučaju tekst na pasici doimat će se odveć reklamerski, nedostojan tako ozbiljna djela. I opet pasica nema smisla, i opet je bolje zaboraviti što je na njoj pisalo. Jer, njezina je sudbina da bude demantirana, bilo u pozitivnom ili u negativnom smislu. Ona pokazuje što pisac i nakladnik o knjizi misle u trenutku njezina izlaska, a dalji život knjige otkriva što ona doista jest. Pasica tako simbolizira prolaznost svega u vezi s knjigom, pa podsjeća i pisca i nakladnika da će naslov koji sad reklamiraju možda — zapravo, gotovo sigurno — već za pet godina biti zaboravljen. Što se dogodilo s pasicom dogodit će se i s knjigom kao cjelinom. Pa je onda i bolje što je pasica nestala. No, nije nestala samo u pojedinačnom slučaju, nego i kao fenomen. Zapaža se, naime, da danas nakladnici sve rjeđe stavljaju pasice na svoja izdanja. A to je čudno, ako se uzme u obzir da je knjiga sad još više roba nego što je bila u ona Crnkovićeva pionirska vremena, a i da je tehnologija njezine izrade prilično napredovala. Prema tome, mora biti da nakladnici imaju i neki ozbiljan razlog što pomalo odustaju od te navade. Meni se čini da taj razlog leži u onome što sam upravo izložio: u činjenici da pasica simbolizira prolaznost. Nakladnici pak osjećaju potrebu da knjigu već na njezinu početku nekako ovjekovječe. Da poruka što je upućuju kupcu ne bude skinuta i bačena već pri prvom kontaktu kupca s knjigom, nego da mu tuče u oči svaki put kad knjigu uzme u ruke. Da mu se uvrti u glavu i da utječe na njegov sud o toj knjizi. Ukratko: ono što se prije pisalo na pasici, sad se piše na knjizi samoj, na njezinoj poleđini, ili čak i na prednjim koricama, iznad imena autora.

Piše se: RAZGRABLJENO VEĆ 10.000 PRIMJERAKA, ili: POTRESNA PRIČA IZ RATA, ili nešto slično. Na taj način nakladnikova marketinška invencija postaje neodvojiva od knjige, a činjenica da je knjiga roba biva sačuvana za vječnost potpuno isto (čak i zabilježena istim slovima) kao ime autora i naslov djela. Prije smo, skinuvši pasicu, mogli i zaboraviti na tržište i njegove potrebe, sad nam to više nije moguće. Jesu li nakladničke poruke postale na taj način trajnije ili barem utjecajnije? Bojim se da nisu, nego se postiglo obratno od onoga što se željelo. Jer, ne samo da se tekst s pasice preselio na knjigu, nego je i funkcija pasice prešla na knjigu: i knjiga sad svojim sadržajem larma i pretjeruje kao što je nekad pasica činila, a sve tek radi bolje prodaje. Mnoge su knjige danas tek pasice, točno toliko trajne i toliko važne.