OTVARANJE SVIJETA

OTVARANJE SVIJETA

Marinko Kovačević, Ptica na ramenu, Mozaik knjiga, Zagreb, 2005.

Frano Vlatković, Na ispruženom dlanu, Napredak, Zagreb, 2005.

Netko tko cijeloga života čita poeziju, a često o njoj i piše susrećući se s isto toliko različitih definicija pjesničkog umijeća, ne nailazi na mnogo primjera na osnovi kojih može zaključiti kako je ono nešto jednostavno poput disanja, i jednako nužno. Takvu misao pobuđuje poezija Marinka Kovačevića (1940) i njegova zbirka Ptica na ramenu. Naizgled taj je sud nedokaziv, jer je on kao i ta poezija tek metafora. Unatoč tome na jednostavnosti te poezije vrijedi ustrajati. Treba naime uzeti u obzir i to da moderna poezija često griješi mnogoznalošću, kad ne zna put povratka jednostavnosti koja uza sve to nije negacija mnogobrojnih tema i metoda što ih je moderna poezija pokrenula. Ima riječi / koje nam same / usta otvaraju/ – žure u svijet. Poezija nam otvara svijet, misli Kovačević, ona ga ne zastire nekom samovoljnom konstrukcijom. Nije slučajno Kovačević pjesnik sredozemnoga nadahnuća, gdje se pojedinačni, rascjepkani uvidi pojednostavnjuju i sjedinjuju zahvaljujući onim elementarnima, kao što to tumači antička teorija o četiri tvarna počela. Kao što Paul Valéry poziva da se preporodimo u morskom valu, tako i Kovačević doživljava na žalu trenutak vječnosti; Još ću dugo / žalom trčati / da mi djetinjstva / bude svaki dan / na pješčanoj bjelini / zapisan. More je sredstvo samospoznaje, makar i preko metafore mokrog i tekućeg kao opipljiva beskraja; Skoči do dna svoje misli o moru, /smoči se, / izroni sve što u sebi nosiš. To izvorište i uvir svake kontemplacije najzornija je paradigma »igre svijeta« (Fink): Valovi se u moru rode, / krupnjaju, / na njemu nalaze / prostor za svoju igru. / U divljem zanosu / optrče ga svega / i upoznaju / sve njegove rubove. Upravo zbog jednostavnosti Kovačevićeva poezija kao da je izmislila haiku kao svoje najfinije pero: U istom dahu bure / pahulje snijega / i bademov cvijet! Tu gdje svaka riječ prestaje i kritičko pero komentarom tupi predmet, valja prekinuti s našim zanovijetanjem, uz opasku: osjećate li kako je haiku prebrzo istekao, a htjeli bismo ga zadržati kao Mallarméov Faun nimfe? U tri prva haikua ciklusa Let cvrčka Kovačević je opisao samu bit slutnje proljeća kao mjeru kratkoće našeg opstanka.

Haiku Frana Vlatkovića (1949) dolazi iz drugoga pjesničkog koncepta i nešto drukčijeg okružja. Valja međutim napomenuti kako se on tijekom svojih osam zbirki više nadahnjivao otklonom nego priklonom sredozemnom pelješkom krajoliku, koji je opjevala ćutilna raskoš Medovićevih krajolika. U izbjegavanju sredozemne slikovitosti prešutno se moglo čitati kako je ona počesto služila prefabriciranim slikama kiča koji se isključivo glasao u klapskim tercama. S druge strane, neosporno je da je sredozemna rastrošnost vrlo kritično izazvala protureakciju hermetističke Čistoće izdvojenih slika, pa Tonko Maroević s pravom ustvrđuje kako »od čitave modernističke revizije kao da je prihvatio jedino hermetičarski standard, malu dozu imažizma i potrebu za očuđavanjem zbilje«. Umjesto sklada mogućeg, Vlatković je u krajoliku tražio poprište nemogućega, razboj opreka, raspinjanje smisla. I već treću zbirku haikua, Na ispruženom dlanu, otvara haikuom koji spaja apstraktnu glazbu genitivne metafore s imažizmom: Puntarskog oka / Pjenušac plave sjete / Vrhova vedrih. Ispomaže li se ovdje pjesnik nesvjesno aliteracijom, jednačenjem po zvuku i neslaganjem po smislu? U nastavku zbirke Vlatković se mnogo pomirljivije odnosi prema pejzažnom nadahnuću: Srebrni oblak / Mjesečine miljenik / Udovac rose. Za europsku pjesničku tradiciju, vezanu za sintaksu glazbe, forma haikua prebrzo završava pa se tema zaključuje bez druge (protu)teme odsućem drame, zamire u kontemplativnom muku. Kao da hoće preskočiti taj muk, pjesnik će nastaviti novim haikuom: Krasopis noći / Sjajni trag repatice / Ljubavnik rose. Našim je haikuovcima svojstveno da pjesnički opažaj usmjeruju prema prirodi, a da — s jedinom, ali važnom iznimkom Tončija Petrasova Marovića — mnogo manju pozornost obraćaju sociokulturnom prostoru. Tako, u nedostatku borbenosti, nije čudo da su pjesnici haikua sami sebe zatočili u strogo ekološkom rezervatu godišnjih doba i poslova i dana. Vlatkovićevo slojevito stilsko rodoslovlje ne napušta ga ni kad se opušta u slikovitosti pa to objašnjava sposobnost dojmljivih sažimanja, koja ostaju zaštitnim znakom njegove pjesničke invencije:

Leptir nad zipkom

Osvaja silu teže

Plesnom molitvom