Obiteljsko smetlište

Obiteljsko smetlište

U najstrožoj međusobnoj ovisnosti, upućeni jedni na druge, malokad izravno prema publici, glumci ostvaruju redom izvrsne kreacije. Svatko im se može diviti najrazličitijim redom i sigurno neće pogriješiti

Znatno poslije Ljubljane, koja to, doduše, više nego izvornim slovenskim izvedbama čini gostovanjima iz Republike Srbije i Crne Gore, premijerom drame Skakavci u režiji Janusza Kice na pozornici Zagrebačkoga kazališta mladih stigla je napokon i u zagrebački kazališni život u kazališnom svijetu priznata srpska dramatičarka Biljana Srbljanović (1970). Skakavci su njezin šesti po redu dramski tekst, praizveden prošle godine u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu u režiji uglednoga Dejana Mijača, koji je posve u pravu kada na kazališnoj cedulji kaže kako to na prvi pogled uopće nije politička drama. Čim se drama počne širiti iz prizora zajedničke večere muškarca i žene i susreta osamljenih prolaznika u nekom javnom predvorju na širu obitelj, pa više ukriženih, cjelovitih ili više ili manje krnjih obitelji, gledatelj, osjetivši kako ulazi u obiteljsku dramu, može zapitati: zašto već dulje vrijeme nemamo više prigode gledati suvremenu obiteljsku dramu na pozornici? Pa glasom autorice, koji će nas u ovoj predstavi sve više zaokupiti, dati odgovor: jamačno zato što suvremene obiteljske drame zapravo više nema. Ono što je poslije nje ostalo drama je obitelji u nestajanju. O toj globalnoj pojavi kroz pojedinačne sudbine britkim dijalozima, majstorski razvijenom radnjom i nadasve vrlo poticajnim živim likovima, prepoznatljivim svuda u svijetu, govori ova višestruko zanimljiva predstava. Ne pokazuje pritom unaprijed određenu ambiciju da na temelju obitelji govori o rasapu društva, nacije ili civilizacije, kao što ni bez obzira na svoj živahan urbani žargon tzv. intelektualnih krugova određenoga podneblja nema nimalo potrebe za izravnim lokalnim koloritom. Jedno i drugo izvire iz same radnje, koja je slojevitija nego što to otkriva prvi pogled, bogata aluzivnostima po kojima njezin doživljaj može trajati i dulje od predstave, otvarajući pitanja koja se brzo ne iscrpljuju. Po intimističkom tonu drame, odnosno po melankoliji i humoru, a osobito didaskalijama koje najavljuju ili poentiraju ozračje radnje, Biljana Srbljanović može ostaviti dojam bliskosti dramskom pismu Yasmine Reza, no s manje izvorna suosjećanja, psihološkog pronicanja i lirizma, a više bodljika i tzv. angažmana, s mnogo razvijenijom radnjom i izravnijim zahvatom u društveni kontekst određene sredine. Tu odliku majstorski vješto napisana teksta pojačava Kicina režija, koja minimalističkim postupkom u prozračno prostranoj, geometrijskoj scenografiji Slavice Radović, nastavljajući putem Goldonijeve Trilogije o ljetovanju u svojoj režiji na pozornici HNK, zgusnuto i polako slika na sceni ZKM »skori dolazak zime« i vrijeme kada »nitko od nas zapravo ne zna što nam donosi sutra«, kao što to na jednom mjestu kaže TV–najavljivačica vremenske prognoze u predstavi Skakavci. Jedino što se nazire kroz svekoliko odbacivanje starih ljudi na smetlište, egoizam, hedonizam, agresivnu taštinu i posesivnost, averziju prema mogućem potomstvu tjeskobna je strepnja što će je svaki sudionik drame zataškati na drukčiji način, a najravnodušniji među ravnodušnima neće je ni pokazati. Ima ipak jedno lice koje se zove Nadežda. Nije baš obrazovana, nema druge ambicije nego »brinuti se o nekome«, stalno je srdita i svi je ismijavaju, nije bez grijeha (napustila je nemoćnu baku), ali se kaje — jedino ta djevojka iz puka daje nadu da nikada nije sve izgubljeno. Režija se odriče svake realističke doslovnosti. Otvoreni prostori ispred prozirne geometrijske konstrukcije, pod precizno odmjerenom rasvjetom i uz pomno izabrane glazbene umetke, obilježeni su iznad svega moćnom nazočnošću glumaca, koji mijenjajući što god je više moguće za ovu predstavu i svoj uobičajeni izvanjski izgled dočaravaju svojim izrazom sve — od vlastite intime do društvenoga mentaliteta, mračnih pitanja tek minula rata i njegovih korijena do sveopće izgubljenosti i potpune uzaludnosti čovjekova puta na Mjesec. Izvrsna gluma briše svaki mogući trag ilustrativnosti i konstrukcije u autoričinu prikazu najočiglednijih ljudskih slabosti našega vremena. Uspjeli su kostimi rad Doris Kristić, scenski pokret Snježane Abramović, tzv. ijekavizacija teksta, odnosno prijevod, nije potpisana. U najstrožoj međusobnoj ovisnosti, upućeni jedni na druge, malokad izravno prema publici, glumci ostvaruju redom izvrsne kreacije. Svatko im se može diviti najrazličitijim redom i sigurno neće pogriješiti. Pero Kvrgić kao gospodin Ignjatović, akademik, pojednostavnjeno rečeno ima hrabrosti oblikovati najvećega negativca, koji umije izvanjski dobroćudno izbrisati sve tragove svojih bivših i budućih tajni. Ovaj put plavokosa Doris Šarić–Kukuljica kao njegova snaha, blazirano autoritativna TV–zvjezdica Dada usvajanjem osebujnoga načina govora i pokreta pokazuje posve novo glumačko lice, Krešimir Mikić u ulozi njezina pregažena muža Milana zrači zgusnutom izražajnošću, homoseksualac Fredi, liječnik Mara Martinovića s punim pokrićem daje više nego dosad maha glumačkoj mašti, Barbara Prpić blista ulogom starmala, zlokobno nestašna djeteta, a Nataša Dorčić kao Nadežda i Pjer Meničanin kao slavni televizijski komentator i njezin nesuđeni muškarac daju polazni i završni naglasak predstavi u kojoj se stalno osjeća dah njihove jalovosti i tjeskobe, Urša Raukar kao očajnički osamljena Žana i Zdenka Marunčić kao njezinu teroru izvrgnuta Majka daju oštre i bogate karakterizacije ne podliježući karikaturi. Božidar Boban vraća se nakon dulje stanke na zagrebačku pozornicu nezahvalnom ulogom jedinoga junaka te drame koji je, čini se, čistih ruku, ali je zato po didaskalijama ne samo nitko i ništa kao i drugi, nego k tome još nikomu ništa, u svojoj interpretaciji posve stopljen s maskom neprolazne tuge. Prekidajući nenadano trajnu duboku šutnju izvrsni Rajko Bundalo u ulozi dementnoga starca, gospodina Jovića, nakon što ga sin liječnik ostavi bez isprava na klupi u parku poput europske Narajame, objasnit će naslov drame riječima:

»Jednom su moja djeca bila strašno ponosna na mene.

Jednom.

U Sutomoru pri najezdi skakavaca cijela plaža nam se smijala otvoreno u lice.

A ja sam ih gazio i nogama i rukama i štapom.

I obranio sam svoju djecu.

To je sve što Jović ima kazati.«

Još izravnije odbijajući Nadeždin prijedlog da večernji izlazak nastave u njezinu stanu Maks kaže: »To je za vas mlade uši. Štakore, bube, bubašvabe, viruse, govna…«

Tako za razliku od očeva i djece kod Yasmine Reza, ponikle iz drukčijega obzorja, vanjski svijet s politikom kao vrhunskom silom agresivno ulazi i u najskrovitiju intimu dramskih likova Biljane Srbljanović. Kao da želi ublažiti težnju dosljedna izbjegavanja svake doslovnosti vremena i prostora, ili možda zbog sprečavanja turobne monotonije ili, uostalom posve suvišna, isticanja univerzalnosti teme, režija golemom projekcijom na pozornici dodaje na početku drugoga dijela predstave snimku pjevanja malih Korejki u čast Titu.

Marija Grgičević