NITI GAY, NITI VESTERN

NITI GAY, NITI VESTERN

Glavnu ulogu u Imamovićevu filmu nisu odigrala dva glumca, nego grubi balkanski lokalitet, kao stvoren za vječne bitke do međusobna istrebljenja

Za razliku od Hrvata, koji o teškim i važnim stvarima, poput nacije, domovine i rata, uglavnom pripovijedaju ozbiljno, često i s tragičkim patosom, čekajući da prođe dosta vremena za neki opušteniji tip refleksije, Bošnjaci još dok traje najgori užas uključuju svoj najjači obrambeni mehanizam — humor. Doduše, od posljednje balkanske klaonice do razvikana, ali kontroverzno ocijenjena cjelovečernjega debija Ahmeda Imamovića Go West, prošlo je i cijelo desetljeće. Možda je upravo zato redatelj iz susjedne zemlje, evocirajući nesretna zbivanja u bosanskim brdima, pomislio da bi se mogao i malo više opustiti. Priča o etnički mješovitom, srpsko–muslimanskom homoseksualnom paru, koji bježi iz zaraćena Sarajeva prema Zapadu, a zaglavi Bogu iza leđa, na teritoriju pod srpskim nadzorom, vrlo brzo sklizne iz povijesne (o)zbiljnosti u transgresivni vestern, a onda u totalnu nadrealističku grotesku. Zato su usporedbe s Planinom Brokeback, što se povlače po medijskim crticama o filmu, moguće samo na površnoj tematskoj i ambijentalnoj razini: osim što je američka planina bitno pitomija vrsta divljine od vrletne i poslijerudarske bosanske nigdine, drama u Leejevu meditativnom vesternu događa se na intimnom (i obiteljskom) planu, dok Imamovićevom posreduje cijeli splet neopisivih lokalnih okolnosti, iščašenih figura oblikovanih ratnom percepcijom i etničkih faktora ucijepljenih u brdsku golet. Dapače, ti sporedni faktori vrlo brzo postaju važniji od sama odnosa dvaju protagonista. Imamović, čini se, ipak nije imao namjeru snimiti dramu o homoseksualcima kojima se narugala zbilja, nego populistički antiratni film koji će zabavljati domaći puk karikiranim protagonistima, izglobljenim epizodicama, a povremeno i izrijekom (recimo, uz uho ostarjele Jeanne Moreau) zaustiti ponešto o uzaludnosti rata. Gay–odnos u okolini koja nikada nije ni pomislila na nešto što se drugdje naziva političkom korektnošću poslužio mu je za dolijevanje vrela ulja na balkansku vatru. Da je primjerice Srbin Milan (Tarik Filipović) poveo u svoje selo pravu djevojku, pa je silom ratnih prilika morao ostaviti među zaluđenim neprijateljima, razloga za humorne eskapade vjerojatno bi bilo mnogo manje. Tada bi se morao pozabaviti isključivo njezinim strahom zbog krive etničke pripadnosti, a izostali bi gegovi kojima u filmu kumuju Kenanovo (Mario Drmać), prerušavanje u Milenu i njegovo pogrešno spolno prepoznavanje među Milanovim susjedima. Ovako je, opteretivši jedan lik dvama problematičnim identitetima, od kojih jedan podrazumijeva i transvestitstvo, dobio crnu komediju koja je bliža trashu nego queeru. Balkanski par pritom ne djeluje dovoljno uvjerljivo, između ostalog i zato što je sastavljen prema lokalno raširenim predodžbama: jedan dečko mora biti muškastiji od drugog i preuzeti aktivnu ulogu. Između macho–boksača Milana i feminizirano plaha čelista Kenana pritom ne tinja nikakva planinska kemija koja će se s godinama rasplamsati u žestoku melodramu. U scenariju Go Westa oni tek pokušavaju preživjeti okruženi huškačkim pravoslavljem, karikaturalnim šajkačama, krvoločnim seljanima, zabludjelim adolescentima i pohotnom raspuštenicom (Mirjana Karanović), te kapljicama razumijevanja koje im udjeljuje Milanov vječno pijani otac (Rade Šerbedžija), povratnik iz Teksasa, i jedan jedini prijatelj. Uz to klimavo savezništvo u igri je i crna magija, ali, nažalost, tek tanašno povezana s realnošću. Glavnu ulogu u Imamovićevu filmu, uza sav trud, nisu odigrala dva glumca (pojačana dešperatnim Šerbedžijom i Karanovićevom); odigrao ju je sam grubi balkanski lokalitet, kao stvoren za vječne bitke do međusobna istrebljenja. Istodobno i egzotičan; odveć egzotičan za isforsirano groteskni imaginarni obračun sa sudionicima i sablastima nedavne prošlosti, u kojoj za muške ljubavi nije bilo mjesta.

Diana Nenadić