NEISPUNJENA FORMA

NEISPUNJENA FORMA

S obzirom na motiv čekanja svojih mrtvih i njihovu identifikaciju, sadržajne konotacije djela svrhovite su i u našem glumišnom prostoru. To nije sporno. Sporno je djelo kao takvo

Lijevo orijentirani čileanski pisac Ariel Dorfman, član Allendeove vlade i, poslije, izbjeglica u SAD, adaptirao je uz svesrdnu pomoć nešto mlađeg američkog pisca Tonya Kushnera svoj roman Widows za scenu. Učinio je to s očiglednom nakanom da i putem kazališnoga medija osudi Pinochetov okrutni obračun s protivnicima njegova režima, odnosno da na motivu udovica, koje čekaju da im rijeka doplavi njihove pobijene očeve, muževe, sinove, braću, umjetnički dosegne mitsku dimenziju zločina i, reklo bi se, antigonski transcendentnu nužnost za pokopom najbližih, koja im se kreontovski (samo znatno prljavije i manipulirajući tijelima) uporno uskraćuje. No, taj etički angažman autorâ i, posebno, njihova ambicija da dosegnu dimenziju tragedijskoga poretka stvari priveo ih je do forme koju im nije bilo moguće ispuniti. A razlog tomu vrlo je jednostavan: unutar te pretenciozne forme radnja drame izbijala je iz konkretne povijesti druge polovine 20. stoljeća jedne južnoameričke države. I kao takva ona je neodoljivo težila realističkom, dapače naturalističkom iskazu, konkretnosti svakodnevnoga — dok je, s druge strane, ubačena u prostor mitsko–arhetipske dimenzije narušena identiteta življenja i tragično–voljnoga žrtvovanja udovica za njegovu ponovnu uspostavu. I tako su se jedno, ono što je ishodilo iz realnosti, i drugo, ono što se nametalo kao znak i ritualna definiranost apolonske jasnoće, međusobno potirali. A rezultat je bila tzv. neispunjena forma. A takva forma ne svjedoči svoj sadržaj, nego tek svoju ambiciju. Štoviše, spotiče se izvan područja estetskog. I to je prepreka na kojoj se i splitska predstava u režiji Dina Mustafića spotaknula. Težeći ispuniti zadanu formu, glumci/ice su se u naturalističkim situacijama, u konkretnoj intimnosti odnosa svojih lica, međusobno dovikivali, valjda potaknuti i režijom (jer inače nisu takvi), kao da iz konvencije prošlih vremena izvode epizode ritualnoga tragedijskog obreda s nakanom da ih bogovi čuju i da budu (euripidovski) postiđeni zbog zamke koju su postavili ljudima. Kad bi režija zaključila da je došlo vrijeme sinteze za ono što se događalo, poredala bi udovice poput zbora Trojanki u nekoj stajaćoj pjesmi između dviju epizoda i potaknula ih da ritmiziranim govorom i koreografiranim pokretima iskazuju patnju udovištva. A to je dojmljivosti gledanog i slušanog pridonijelo toliko kao kad bismo za povećanje djelotvornosti perilice za rublje u njezin motor ugurali dio parnoga stroja. Stoga glumice/glumce poimence nećemo ni spominjati, iz poštovanja prema njihovim dosezima kojima smo se toliko puta znali diviti. Na kraju nam ostaje zaključiti: HNK Split i ove je godine (sada već možemo kazati da je to i njegova učestala praksa) na svojoj sceni uznastojalo prikazati literaturu nastalu u Južnoj Americi. S obzirom na motiv čekanja svojih mrtvih i njihovu identifikaciju, sadržajne konotacije djela svrhovite su i u našem glumišnom prostoru. To nije sporno. Sporno je djelo kao takvo.

Vlatko Perković