Napiti se nafte

Napiti se nafte

Syriana je — za američke pojmove — iznimno odvažan i građanski hrabar film. Činjenica da nije riječ o pukoj političkoj propagandi, nego o punokrvnom dokumentarcu o stanju globalne ekonomije snimljenu u formatu igranog filma, silno uznemiruje i rastužuje

U Imperiju, jednoj od najutjecajnijih knjiga iz filozofije politike u posljednjem desetljeću, autori Michael Hardt i Toni Negri opisuju rast i nastanak novoga globalnog poretka, koji politički i ekonomski upravlja svijetom. Imperijem oni nazivaju decentralizirani i deteritorijalizirani aparat vladavine te paradigmatski oblik supranacionalne političke moći koji je kadar nadzirati cjelokupno svjetsko gospodarstvo koristeći se pritom snažnom političkom i vojnom mašinerijom. Film Syriana Stephena Gaghana doima se kao vjerna ekranizacija Hardt/Negrijeva Imperija. U dvosatnom političkom trileru, čija žanrovska odrednica već naznačuje ton pesimističkoga realizma, nema pozitivnih likova, a još manje klasičnih holivudskih junaka ili barem odabrane šačice pozitivaca s kojima se gledatelj može poistovjetiti. Film je kolaž nekoliko različitih priča, koje se na kraju slijevaju u jednu — agent CIA–e (George Clooney) tek na kraju radnoga vijeka shvaća da je radio prljave poslove za moćnoga obavještajnog poslodavca, odvjetnik (Jeffrey Wright) istražujući spajanje dviju bogatih kompanija postupno otkriva prljavu igru za dominaciju nad naftnim poljima, biznismen (Matt Damon) sprijateljuje se s arapskim velmožom u nadi da će sklopiti basnoslovno vrijedne poslovne ugovore, a otpušteni radnik (Mazhar Munir) nakon neuspješne potrage za poslom i razočaranja u sustav priključuje se terorističkoj organizaciji. Četiri priče počinju se povezivati tek nakon prve polovice filma da bi na kraju završile osobnom i globalnom tragedijom. Priča Syriane uistinu je pesimistična: ekonomski interes Sjedinjenih Država nalazi se na prvome mjestu i njemu je apsolutno sve podređeno. Zbog kontrole naftnih bušotina američka će diplomacija, politika i vojska upregnuti sve svoje snage ne bi li stekle apsolutnu kontrolu nad svjetskom ekonomijom te će i fizički uništiti protivnike koji stoje na putu tom cilju. Sprega političke i ekonomske elite sa zastrašujuće moćnom vojnom mašinerijom sama je srž filma i Gaghan je razotkriva kao bjelodanu činjenicu spram koje gotovo da i nema, kako napominju i autori Imperija, djelotvorna protuotrova. Usprkos svemu rečenom, Syriana nije politički pamflet, poput, primjerice, frenetično angažiranih Mooreovih dokumentaraca o elitama moći koje okružuju predsjednika Busha ili mutnih poslova s arapskim državama, vjernim satelitima američke vanjske politike. Gaghanov se film odlikuje dokumentarističkim pristupom (čemu ponajprije pridonose srednji planovi, snimanje kamerom iz ruke, pejzažni totali te solidna montaža), no redatelj mudro izbjegava konkretno imenovati krivca, bio on predsjednik države, politička stranka ili moćni naftni konzorcij. Poenta tog postupka jest upravo u tome da je posve svejedno tko vlada jer je američka politika uvijek usmjerena na iste ciljeve, pa se Syriana ne pretvara u politički pamflet kao što je često bilo u srodnim ostvarenjima. Temeljna poteškoća sa sjajno zamišljenim filmom nalazi se u scenariju. Syriana je narativno složen film zbrkane radnje, koji od gledatelja zahtijeva maksimalnu pozornost ne bi li uhvatio sve odnose među likovima i kauzalni slijed događaja. Gaghan je scenarij zasnovao na modelu filma Traffic, u kojem su zbivanja također prikazana kratkim rezovima, odnosno nekoherentnom naracijom. Oba su filma artikulirane i osviještene priče o zločinačkom karakteru američke politike, ali rascjepkana dramaturgija koja stvara vrlo snažan dokumentarni efekt nažalost istodobno i frustrira gledatelja. Još je jedna slabost nedostatak ljudske priče: Gaghanovi su likovi hladni (iako ne i plošni), te se stječe dojam da su samo marionete u žrvnju financijskih interesa. Clooneyjeva je uloga agenta kojega snalazi grižnja savjesti vrlo dobra (i za nju je zasluženo nagrađen Oscarom za najbolju sporednu ulogu), no što se ostalih tiče (a pogotovo Damona, koji je potpuno podbacio) film se nipošto neće pamtiti po dojmljivim interpretacijama. No ono do čega je Gaghanu stalo ionako nije dopadljiva forma nego provokativan sadržaj. Syriana je — za američke pojmove — iznimno odvažan i građanski hrabar film. Činjenica da nije riječ o pukoj političkoj propagandi ili pak igranom filmu koji se pretvara da je dokumentarac (poput npr. Fahrenheit 9/11), nego o punokrvnom dokumentarcu o stanju globalne ekonomije snimljenom u formatu igranog filma, silno uznemiruje i rastužuje.

Tonči Valentić