Medo i Medica

Medo i Medica

Za divno čudo, nakon tolikih selidbi, još imam svoga prvog medvjeda. Nije imao ni imena, sve dok ga naš sin, tko zna zašto, nije prozvao Tatonja. (Kao da je ikad itko saznao zašto sam ja svoju tetu Marijanu prozvala Luka?!) Nije mekan poput današnjih plišanih. Nema baš ni simpatičnu njušku. Glava mu je nekako trokutasto ušiljena, ruke i noge vise na žicama, tamnocrveni baršun više grebe nego što miluje. Ima jedno stakleno oko, a za drugo (što sličnije) dugo se tražio gumb. Pa ipak, u ono oskudno poratno vrijeme kad sam ga dobila bio mi je najljepši. Toliko lijep da je išao sa mnom u »plen paradi« i na slikanje u fotografski studio Kowalsky. Naravno da mi je bio jedini (nismo se tada ničim razbacivali). A ulogu tješitelja i pouzdana zaštitnika u mračnoj sobi koja se noću činila golemom poput svemira odigrao je kolosalno.

Med + jesti

Medvjed igračka najčešće dobiva ime odmila medo. Može se pisati i velikim početnim slovom, Medo, kao nadimak, koji često resi i ljude. Obično dobrodušne, debeljuškaste, jake, pomalo nespretne (»medvjeđega koraka« i manira). A može biti i pravo vlastito ime — Medo Pucić (1821–1882), proučavatelj književne i političke povijesti Dubrovnika. S tako dragih igračaka i dobroćudnih ljudi simpatije lako prelaze i na pravoga medvjeda, pri čemu se zaboravlja da je on ipak zvijer. Za njegovo sve češće približavanje ljudskim naseljima »zaslužan« je čovjek, koji mu uništava prirodno stanište, a time i izvore hrane. Da su ljudi nekoć osjećali općenito prema zvijerima strahopoštovanje, vidi se upravo po tome kako su te životinje nazivali. Riječ medvjed složenica je od med + jesti (med(v)–ěd bm ). Medvjed je dakle onaj koji jede med. Da je v dodano naknadno, lijepo se vidi u nekim hrvatskim govorima, međed. No sama riječ medvjed tabuistička je. Opisuje životinju po jednoj osobini — obično onoj bezopasnoj ili manje opasnoj — samo da joj ne kaže pravo ime. U slavenskom svijetu u prvom je planu jedenje meda. U njemačkom izrazu Bär u prvi plan izbija nešto drugo — boja. To, naime, znači mrki, smeđi. No lat. ime grizlija (am. eng. grizzly), američkoga medvjeda — Ursus arctos horribilis — pokazuje da je ta zvijer znala natjerati itekakav strah u kosti lovcima, a strahopoštovanje starosjediocima, Indijancima. I on je dobio ime po boji krzna (engl. grizzled, prosijed, siv; v. i fr. gris, siv, tmuran).

Medica Urša

Ie. izvor *Hryk– dao je toj životinji grč. ime arktos, lat. ursus, po čemu se vidi da su naš medvjed, rus. medvéd', češ. medvěd, a pučki nedvěd, drukčijega postanja. No i iz tih izvora, pogotovo latinskoga, prokuljat će nove riječi, koje na prvi pogled teško povezujemo s medvjedom. Evo npr. ime jedne svetice, Uršule (imendani 21. listopada) i jednoga ženskog samostanskog reda, uršulinki. Od lat. Ursula do naše Uršule tek je jedan, vrlo prepoznatljiv, korak, no medvjed je kao riječ (a onda i kao pojam) udaljen. Kad bi tko nekoj Uršuli (Urši, Urški, Orši) rekao da je Medvjedica ili Medica, sigurno bi se u najmanju ruku zbunila (pa trgnula jednu medicu da dođe k sebi). Inače uršulinke nije osnovala sv. Uršula, nego sv. Angela Merici 1533. u sjevernoj Italiji (Brescia). Svrha im je u prvom redu pouka i odgoj mladeži, poglavito djevojaka. Kod nas u Varaždinu mirno žive unutar samostanskih zidina i iza vitkoga, stančićevskog zvonika još od 1703. godine.

Veliki i Mali medvjed

Prema grč. arktós, reklo bi se da je Arktik dobio ime po medvjedima. I jest, ali ne po bijelim, sjevernim medvjedima koji ondje žive (Ursus maritimus). Naime, kako se zviježđe Arktos (na grč. Medvjed) nalazi u blizini Sjevernoga pola, cijelo je područje nazvano po tom imenu. Nad njim kruže zvijezde Velikoga i Maloga medvjeda. Medvjed je dao ime i mnogim biljkama (medvjeđa stopa, medvjeđe, uho, medvjetka, od čijeg se lišća dobiva uvin čaj), raznim životinjama morska/sredozemna medvjedica, »morski čovik«; medvjedak crnonosi, koala, australski tobolčar široka lica poput medvjeđega; preko engl. koala od domorodačkoga gu'la), lokalitetima (Medvedgrad, Medvednica, Medveja, Medven Draga, Medviđa, pa nezaboravni Medov Dolac Ivana Raosa s njegovim Vječno nasmijanim nebom), a utkao se, vidjeli smo — u slavenskom i u lat. obliku — u osobna imena i prezimena (Medić, Medek, Medved, Medvid, Medvidović, Međedović i sl., a prema ursus Ursić, Oršić, Veršić i neka udaljenija: Vrsaljko, Vrsalović, Palaveršić, Uravić). Uravići su moji prvi susjedi u Dobrinju na Krku, no ni ja — a zacijelo ni oni — nismo znali da su od medvjeda. U Dubrovniku se, osim u Vojnovićevoj Dubrovačkoj trilogiji, može i danas na svu sreću naći još pokoji Orsat.

Medvjeđe šape

Kako vidimo, i medvjedi su tu, pokraj nas. Da je živa moja baka, ispekla bi nam za ovu priču svoje glasovite medvjeđe šape, svaku u posebnoj modli (kalupu). No prošla baba s kolačima. Samo se nadam da medvjedima nisam ovim člankom napravila medvjeđu uslugu (štetu u dobroj namjeri).