Lonac svakodnevice

Lonac svakodnevice

Diana Rosandić, Što se dogodilo s Dinom Jailon, Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, Liber d.o.o., Rijeka, 2005.

Konačno nešto konstruktivno, smisleno i korisno! U poplavi ispovjednih predilekcija, samorazornih promišljanja i subjektivnih memoarskih zapisa, ovaj se roman ističe jednostavnim kazivanjem o zbivanjima, iskrenim namjerama kojima ne nedostaje autoironije ni spontane veselosti. To se, uostalom, vidi i iz naslova priča — poglavlja (Slomljena potpetica pred knjižarom, Cipele same biraju svoj put). U eri Supermana, satelita, izmišljenih letjelica i svakovrsnih igrica, kojima je svrha ubijanje svih i svakoga, u čemu su mladi pred ekranima vrlo točni i ubojiti, književnica Diana Rosandić poigrala se svemirskim putovanjima na neke čudesne galaktičke i još udaljenije globuse, uronila u teleportiranje, okušala se u virtualnoj sobi, ne zaboravljajući izvanzemaljce, i unijela u sve to svoje male ovozemaljske probleme, svoju iznimnu privrženost najbližima (kćeri), analizirajući živahno, uz obvezni ironijski odmak, takozvani fenomen odrastanja. Autorica zna zaplesti i rasplesti priču, a kako ju je namijenila mladima, ona će vrlo mudro izbjegavati scene nasilja, opskurne i bestijalne opise, što je gotovo banalna svakodnevnost u filmovima i trendovskim knjigama, koje se danas nude na tržištu. Ako se i dotakne skalpiranja (Susret s vladaricom Twein), začiniti će ga ironijskim konfrontiranjem, da bi poslije, jednim potezom pera (čitaj: miša), prebrisala (cancel!) onu gadnu, želatinoznu masku vladaričina lica, a umjesto nje ponudila nam, posluživši se izvanzemaljskim čarobiranjem, nekadašnje lice vladarice Twein, što nas sretna, nasmijana i lijepa promatra iz zrcala. Pisci i spisateljice zaista su povlašten soj ljudi: Svašta mogu činiti kad im se prohtije! Usprkos svim tim skitanjima galaksijama autorica, Diana Rosandić, nije izgubila dodir sa zbiljom u kojoj jednostavno vlada majčinska ljubav, ali i neizbježni circulus vitiosus u loncu svakodnevice, u kojem se kuhaju i književnici: »… počešala sam nos koji me zasvrbio. Bit ću ljuta! Naravno, već sam ljuta na samu pomisao da opet moram žicati lovu i tražiti sponzore!« Umjesto zaključka: realnost se lakše podnosi ako je pomiješana s doziranim cinizmom i dobrodošlom ironijom.

Ljerka Car Matutinović