Korak do slavlja

Korak do slavlja

Koliko god nehomogena i izdužena, Čarobna frula ima u sebi dovoljno privlačnosti da osvoji djecu i odrasle, zabavi i mjestimice oduševi

Korak do posve dohvatljiva izvanrednoga uspjeha zaustavila se predstava redatelja Krešimira Dolenčića Čarobna frula Wolfganga Amadeusa Mozarta, ostvarena u Zagrebačkom kazalištu lutaka po izvrsnu libretu Ane Tonković–Dolenčić, u glazbenoj suradnji sa Stankom Juzbašićem i snimkama vrhunskih opernih pjevača (Tomislav Mužek, Ana Durlovski, Valentina Fijačko…). Po mnogim odlikama, kojima pogoduje i godina proslave Mozartova jubileja, predstava nedvojbene glazbenoscenske kakvoće, koja je u svakom pogledu točno po mjeri obnovljene pozornice, dvorane i publike ZKL, te sažimanjem slijedi operu iznimne kazališne i filmske popularnosti — mogla se približiti visoku mjestu što ga je u hrvatskom i svjetskom kazalištu i lutkarstvu svojedobno zauzimao mali lutkarski Hamlet Zlatka Boureka. Od dugovječne i slavne Bourekove predstave, koja je pozivana na festivale i gostovanja, doslovce obišla kazališni svijet, naslijedila je Dolenčićeva mala Čarobna frula scenografkinje Dinke Jeričević i kreatora kostima i lutaka Gorana Lelasa japansku tradicionalnu lutkarsku tehniku bunraku, koju je Bourek prvi uveo u europsko, odnosno suvremeno lutkarstvo. Lutkari izvorno pokrivena lica iza svojih lutaka sjede na kolicima koja pokreću tijelom, a rukama i nogama maštovito animiraju lutke prema potrebi igre, u živu skladu s dijalogom i odnosima na sceni. U dugotrajnoj suradnji sa Zlatkom Bourekom, koji je izabrao glumački ansambl ondašnjeg Teatra ITD, a čitavu predstavu obojio jedinstvenim autorskim rukopisom, činilo se da je u posve osebujnoj humorističkoj intonaciji svaka pojedina lutka na stanovit način pokretom i izrazom sličila glumcu koji joj je udahnuo glas i energiju. U skupnoj i pojedinačnoj razigranosti svaki je detalj dobio crte žive dobrodušne prisnosti. Pljesak je Bourekovu i Stoppardovu Hamletu gotovo uvijek trajao dulje od vrlo kratke i zgusnute igre.

Sažet i pregledan libreto lutkarske Čarobne frule, koji dosjetljivo pojednostavnjuje izvornik; sjajno uklopljena i izvedena glazbena komponenta; koliko sposobna toliko i požrtvovna glumačka ekipa Zagrebačkoga kazališta lutaka s Borisom Mirkovićem, Majom Petrin, Tvrkom Jurićem, Marinom Kostelac, Matildom Sorić, Željkom Mavrovićem, Brankom Smiljanićem, inventivna i dinamična Dolenčićeva režija s ponekom blistavom scenskom dosjetkom (primjerice, kineski zmaj na početku bajke ili eksplozivni odlazak Kraljice noći) obećavali su prvorazredan domet. No dvostruko zapostavljene ostale su lutke. S jedne strane njihove groteskne pojave s hipertrofiranim ustima nisu bile odveć u skladu s duhom djela i predstave, koji nije težio parodiji, osim toga te su lutke bile toliko statične, lišene svakoga pokušaja animacije, da su služile tek kao paravan glasovno vrlo izražajnim glumcima, izazivajući mjestimice čak pitanje — zašto su uopće potrebne. Koliko god nehomogena i izdužena, predstava, koju je možda moguće i doraditi, ima u sebi dovoljno privlačnosti da osvoji djecu i odrasle, zabavi i mjestimice oduševi, probudi želju za susretom sa cjelovitom operom na velikoj pozornici, ali o jedinstvenu lutkarskom ostvarenju koje bi kao univerzalno kazališno dostignuće iz Zagreba moglo s barem približnim izgledima u sadašnjem obliku krenuti Hamletovim stopama, nije moguće govoriti. Jesu li pobude te vrste u nas davno zaboravljene? Možda bi i Bourekova obnova njegova Hamleta mogla ambicijama ovoga kazališta i cjelokupnoga hrvatskoga lutkarstva dati novi poticaj.

Marija Grgičević