KODIRANJE MOLITVE I PASIJE

KODIRANJE MOLITVE I PASIJE

Veliki izložbeni projekt s autorskim izborom više od tri stotine djela s područja slikarstva (Tonko Maroević), kiparstva (Ive Šimat Banov), primijenjene umjetnosti (Željka Čorak) i arhitekture (Ivan Oštrić) vezanih uz temu hrvatske sakralne umjetničke produkcije u vremenskom rasponu od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas dočekan je s velikom i zasluženom znatiželjom. Autorski tim odabrao je relevantna djela iz crkava, samostana i umjetničkih atelijera po Hrvatskoj, ali i iz franjevačkih samostana i crkava Bosne i Hercegovine, koji su nadaleko poznati po dugotrajnu skupljanju i narudžbama visokovrijednih umjetnina suvremenih hrvatskih umjetnika sakralnih tema. Izložba posvećena novijoj sakralnoj produkciji u Hrvatskoj nije mogla biti bolje tempirana, jer se posljednjih nekoliko godina s više strana mogu zapaziti i čuti vrlo osviješteni i argumentirani prigovori kako na našem prostoru vlada sakralni kič. Naime, zbog nedovoljne likovno–umjetničke naobrazbe lokalnoga klera i župnikâ, lokalni amateri i spretni umjetnici četvrte klase često su im uspijevali podmetnuti jezivi kič, a bilo je i slučajeva da poznati hrvatski umjetnici svjesno za crkvu produciraju djela ispod svake umjetničko–estetsko–duhovne razine, jer su znali da će to tamo lako proći. U razgovoru s nekoliko svećenika i župnika u posljednjih godinu dana bila sam ugodno iznenađena kada su, nakon što su doznali da sam povjesničarka umjetnosti, sami počeli tumačiti kako su svjesni toga velikog problema; došli su, naime, sami do zaključka da su slike koje imaju po crkvama najčešće estetski vrlo problematične, da su zapravo zbog loše slikarski obrađena motiva ili prizora nakazne, te da lošom kvalitetom — a time i lošom i iskrivljenom duhovnom frekvencijom — mogu podsvjesno utjecati na vjernike da se u crkvi osjećaju nelagodno, da se ne mogu u potpunosti usredotočeno prepustiti obredu mise, molitvi ili meditaciji, a da toga uopće nisu ni svjesni. Jer, sve što je estetski loše i nakazno u okolini gdje bi se vjernici trebali osjećati spokojno i zaštićeno može imati velike reprekusije na odbijanje ljudi iz nekoga sakralnog prostora. Još svježe pod dojmom tih razgovora, doznala sam kako se u Klovićevim dvorima priprema izložba; ona, dakle, zaista nije mogla biti bolje tempirana. Senzibiliziranje javnosti za kvalitetnu noviju sakralnu umjetnost velika je i mukotrpna zadaća, ali ne i nemoguća. I Vesna Kusin u predgovoru kataloga izložbe ističe kako se svetačkim kičem može uništiti i posljednji tračak sakralnosti u ponajbolje oblikovanu crkvenom prostoru, čime »omjeri umjetničkoga i pseudoumjetničkoga ostaju u izrazitu neskladu« te zaključuje kako stvaralački interes i poriv za sakralnom umjetnosti još tinja, samo mu treba dati novih poticaja.

RASKOL IZMEĐU VIDLJIVOG I NEVIDLJIVOG

Tonko Maroević pravilno sondira gdje je i danas aktualni problem kiča u sakralnosti i svih umjetničkih nesporazuma: »Stari prijepor između ikonoklasta i ikonodula nikada nije izgubio na aktualnosti. Apsolutizam protivnika bilo kakva likovnog prikaza naglašava nedostupnost i neusporedivost Božjih atributa. Relativizam pristalica da se sveto i božansko ipak slikom pa i kipom predstavi hrani se potrebom premošćivanja goleme pukotine (reza, ponora) između osjetilnoga i nadosjetilnoga.« I u toj pukotini raste, hrani se i cvate kič! Odabrana djela s područja slikarstva na izložbi pokazuju da su se temi priklonili u nekim trenucima stvaranja i umjetnici apstraktne orijentacije, »u rasponu od postenformela do strukturalnosti« (T. Maroević), a ne samo umjetnici oniričko–metafizičkog usmjerenja. Veliko su i ugodno iznenađenje neka slikarska imena koja se tradicionalno ne vezuju uz sakralnu motiviku i poruku poput Kesera, Murtića, Bućana ili Rončevića, ali jednako tako začuđuje što na izložbi nema djela Matka Trebotića ili Dubravke Babić, koji su ipak dali kvalitetniji prinos sakralnoj motivici od nekih autora koji su na izložbi samo zato jer kvantitativno najviše rade za crkvu. Sve autorske selekcije (osim arhitekture) općenito nisu mimoišle umjetnike koji su se afirmirali kao umjetnici koji isključivo štancaju djelca za crkvene i samostanske potrebe, ali dodajmo kako takav autorski izbor zapravo nije loš, jer nam na licu mjesta omogućava komparativni uvid i analizu povezanu s djelima koja su istinski kvalitativni i idejni vrhunci novije hrvatske sakralne umjetnosti. Prema kriterijima su idejno i estetski najčišće selekcije arhitekture (Ivan Oštrić) i primijenjene umjetnosti (Željka Čorak), ali smatram kako je pogrešno tako postavljati komparacije, jer ipak su se Tonko Maroević i Ive Šimat Banov odlučili za evidentno drukčiju metodologiju izbora djela od prije navedenih kolega. I Maroević i Šimat Banov u svojim selekcijama dopuštaju da cvjeta tisuću cvjetova, i da se registriraju različiti likovno–stilski fenomeni, pazeći ipak da se ne prijeđe granica kiča. Fini primjeri reinterpretacije pučke pobožnosti u slici i skulpturi uvršteni su u izložbu, kao i posve radikalno, apstraktno i metaforičko viđenje duhovnosti i kontemplativnosti. Radovi Željka Marovića, Vlaste Žanić, Bacharach & Krištofića, Edite Schubert i sjajne instalacije Ljiljane Mihaljević pokazuju drukčiju, suvremeno kodiranu dimenziju duhovnosti, molitve i pasije, koja pokazuje da umjetnici razumiju suptilne razine kršćanske duhovnosti. No, ostat će otvorenim pitanjem da li je tobože provokativnim radovima Ratka Petrića mjesto na izložbi koja sakralnosti prilazi na pozitivan i afirmativan način. Jer, onaj tko vjeruje taj više ne postavlja pitanja, a onomu tko sumnja i tko nije siguran uvijek su potrebni upitnici, rebusi i provokacije. Svakom upućenijem posjetitelju izložbe koji privatno poznaje većinu hrvatskih umjetnika u nekim će se trenucima oteti smiješak, jer zapravo je zabavno promatrati djela umjetnika koji se deklariraju kao zakleti ateisti i ljevičari, a ipak ih nešto vuče da se okušaju i u sakralnim, duhovnim temama... pa makar i po narudžbi, a sve s dobrim umjetničkim rezultatom!

ARHITEKTURA U PUNOM SJAJU!

Ivan Oštrić odlučio se za samo deset primjera sakralne arhitekture (tri velike župne crkve, dvije male zavjetne crkve, dva unutarnja kapelska prostora, jedna grobna kapelica te po jedan primjer spomeničke / interijerne, odnosno eksterijerne arhitektonske intervencije), i zahvalni smo mu na tome jer takav kič koji se može vidjeti među recentnom hrvatskom sakralnom arhitekturom osjetljiviji posjetitelji izložbe ne bi preživjeli. Nikola Bašić, Nenad Fabijanić, Eligio Legović, Vinko Penezić i Krešimir Rogina, Mario Perossa, Ivan Prtenjak, Robert Somek te tandem Vladmir Kirin / Ivica Plavec znače najvišu moguću razinu oblikovanja sakralnih prostora u ovomu trenutku u Hrvatskoj. Takav izbor autora daje jasno do znanja tko je ime i kvaliteta, a tko dobiva natječaje po drugim estetsko–sociološkim ključevima. Uostalom, studija–esej Ivana Oštrića Od kriznih ishodišta do krize identiteta u katalogu izložbe sjajan je stručni prikaz koji će još dugo biti teško nadmašiti po lucidnu sondiranju problema i detaljnu, slojevitu argumentiranju i elaboriranju stanja stvari u hrvatskoj recentnoj sakralnoj arhitekturi. Naime, nakazna i kič–arhitektura jednom kada je izgrađena ne može se tako lako odstraniti; nju ne možemo, kao ružnu i lošu sliku, kip, grafiku ili raspelo, spremiti u podrum ili depo, nego to prostorno ruglo ostaje na užas među nama iz dana u dan, iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće. Zato je odgovornost arhitekata uvijek najveća, i zato se arhitektura često postavlja po važnosti ispred ostalih grana umjetnosti: loš arhitektonski projekt uvijek ima nezamislivo šire i teže mikro– i makrourbanističke i estetske posljedice.

Selekcija Željke Čorak prema njezinim vlastitim riječima »nije inventarno iscrpna, niti u punom smislu riječi kritički intonirana. Ona naprosto bira ono najbolje među postojećim, a među boljim, vidjeli smo, ima i najboljega«. Selekcija predmeta primijenjene umjetnosti odlikuje se fino izbalansiranom kvalitetom, likovno–estetsko–duhovnom čistoćom i higijenom. No, možda su neki umjetnici zastupljeni u malo previše predmeta i djela, i radi pretrpanosti postava, odnosno prostora galerije, bolji bi efekt bio da se u pojedinim segmentima išlo na manji broj djela, preko kojih se posjetitelji mogu lijepo saplesti ili čak zapeti o njih. Ipak, neponovljivo je iskustvo bilo vidjeti Lovrenčićev nakit za božićno drvce i minijature za broševe, Šutejeve nacrte za kazule, pliticu Mile Blaževića, Barišićev tabernakul i mali broš s anđelom Zvonimira Lončarića. Iz svakoga predmeta selekcije Željke Čorak zrači istinska posvećenost i predanje temi izložbe, čak i kada u katalogu priznaje kako »vjerojatno postoji cijeli niz manje poznatih, možda mladih ljudi koji nisu imali prilike ostaviti tragove u stvarnim sakralnim prostorima, ali su mogli misliti, skicirati i predlagati korak dalje od mjesta na kojemu se danas nalazimo«. U tom smislu, izložba je ispunila naša očekivanja, jer svaki je izbor put i pokaznica nečemu drukčijem, novom i potpunijem. Predstavljena kao istraživački projekt, odškrinula je vrata dobroj sakralnoj umjetnosti, najavila početak obračuna s kičem i iznijela na svjetlo dana dosege i mogućnosti hrvatskih umjetnika na polju sakralnosti.

Iva Körbler