Jezik, um, evolucija

Jezik, um, evolucija

Ranko Matasović, Jezična raznolikost svijeta. Podrijetlo, razvitak, izgledi, Algoritam, Zagreb, 2005.

Ranko Matasović vjerojatno je najcjenjeniji, a svakako najproduktivniji naš lingvist mlađe generacije (r. 1968), kojemu je knjiga o kojoj će ovdje biti riječi, naime Jezična raznolikost svijeta, osma po redu. Dok je u Uvodu u poredbenu lingvistiku (Matica hrvatska, 2001) pružio ekstenzivan pregled jezične raznolikosti svijeta, ponajprije jezičnih porodica (skupina jezikâ što su se razvili iz istoga prajezika), u knjizi Jezična raznolikost svijeta riječ je o izvorima, razvitku, dosegu i budućnosti jezične raznolikosti. Na početku se razjašnjava kako postoji više vrsta jezične raznolikosti: to su apsolutna jezična raznolikost (ukupan broj jezika koji se govore na nekom teritoriju), genetska raznolikost (broj jezičnih porodica koje postoje na nekom području) te tipološka raznolikost (broj relevantnih strukturalnih obilježja po kojima se jezici što se govore na nekome području razlikuju). U sljedećem poglavlju, pod naslovom Podrijetlo jezične raznolikosti, jezična se raznolikost smješta u kontekst evolucijske biologije. Jezična je sposobnost, tvrdi Matasović, nastala kao evolucijska adaptacija ljudske vrste, a dispozicija za njezin razvitak vezana je uz različite odsječke DNK (ne uz jedan gen za jezik). No, jezik nije adaptacija koja olakšava očuvanje ljudske vrste kao cjeline, nego služi tomu da nekoj skupini genetski bliskih pojedinaca osigura reprodukciju njihovih gena, tako što fungira kao pokazatelj pripadnosti zajednici. Stoga je »mehanizam razvijanja posebnih dijalekata i jezika ugrađen u sam evolucijski proces koji je i doveo do nastanka jezične sposobnosti«. U tvrdnji da je jezik evoluirao primarno kao sredstvo društvene integracije, a ne komunikacije ili konceptualizacije stvarnosti, leži jedan argument za razlikovanje hrvatskoga i srpskoga kao dvaju jezika, iako Matasović na ovom mjestu ne izvodi taj zaključak. U poglavlju Granice jezične raznolikosti razmatra se, na svim razinama jezika, od glasa do leksikona i sintakse, do koje se mjere jezici mogu razlikovati. Zaključak je kako univerzalnih obilježja jezika ima dovoljno za opravdanje ideje »univerzalne gramatike« (omiljeni pojam Noama Chomskog), no kako ih također ima premalo da bi se univerzalna gramatika smatrala autonomnim kognitivnim sustavom, kako bi to htio Chomsky. Naprotiv, ono što je u jezicima univerzalno većinom nije specifično jezično, nego je »izravno povezano sa strukturom ljudskoga uma« općenito. U preostalim trima poglavljima Matasović daje pregled jezika svijeta kao i rekonstrukciju njihova razvitka od početaka u Africi sve do suvremenih globalnih jezika, razmatra kako se jezici mijenjaju, koliko daleko u prošlost možemo ići s našim rekonstrukcijama te se naposljetku bavi budućnošću jezične raznolikosti obilježenom sve bržim izumiranjem sve većega broja jezika. Bez obzira na poneki prigovor koji bi se knjizi mogao uputiti (npr. kad se u dijelu o morfologiji spominju izolativni i polisintetički jezici, nezgodno je što su izostavljeni, za nas Europljane uostalom važniji, aglutinativni i flektivni — među prve pripadaju turski i mađarski, a među druge indoeuropski jezici), riječ je o ambicioznu i uzbudljivu djelu, nipošto namijenjenu samo lingvistima. Iako se tvrdi da »nije zamišljena kao uvod u lingvistiku«, knjiga svakako može poslužiti i u tu svrhu. Dok Škiljanov Pogled u lingvistiku pruža možda najširi uvid u sve aspekte jezičnih istraživanja, a Uvod u lingvistiku skupine autora prikaz lingvističkih škola u vremenu (tu treba posebice obratiti pozornost na Kovačecov Strukturalizam), Matasovićeva knjiga nudi cutting–edge integrativnu teoriju jezične raznolikosti. Matasović njeguje oblik lingvistike koji se mnogo više oslanja na discipline poput evolucijske biologije i kognitivne neuroznanosti nego na nešto poput filozofije ili semiologije. Iako ne mislim da je bilo koji od ta dva pristupa a priori nadređen drugome, knjiga je vrijedan prilog prvoj tendenciji.

Joško Žanić