HUMOR IZA BIJELE KUTE

HUMOR IZA BIJELE KUTE

Matko Marušić, Medicina iznutra, Medicinska naklada, Zagreb, 2006.

U mnoštvu mogućih motiva za pisanje ovog opsežnog književnog djela o medicini — od pokušaja opisa znanosti o kojoj se ponekad čini da svi znaju sve jer se kad–tad u životu izravno susretnu s njom sve do unutarnjih kreativnih pobuda autora nije lako pronaći onaj glavni. Sam autor reći će kako je želio napisati »smiješnu knjigu o medicini«, no Medicina iznutra uz humor sadrži i druge slojeve, kojima nije namjera samo nasmijati, nego i educirati, pa i dobronamjerno kritizirati. Upravo je posljednje knjizi u ponekim novinskim napisima donijelo oznaku kontroverzne, jer se u ovom biografskom djelu mogu prepoznati određene osobe, no Marušićeva namjera ipak nije provokacija, nego naprotiv, prikaz osobnoga doživljaja struke kojoj je posvetio svoj život, i na koju gleda s ljubavlju, koja ipak nije slijepa i za neke njezine negativne strane. U maniri pravoga znanstvenog pristupa građi, što i jest prirodno stanje pisca koji kruh zarađuje kao sveučilišni profesor i istraživač, Marušić piše vrlo sustavno i metodično, nastojeći svoje bavljenje medicinom zahvatiti u svim fazama (od studiranja do vrhunaca karijere), kao i oblicima (teorijskom i praktičnom radu). Sklon preciznosti, ali i simetriji, on piše tridesetak pripovijesti gotovo ravnopravno podijeljenih u tri velika poglavlja. U prvom se dijelu prisjeća studentskih dana, čiji tijek slijedimo u opisima pojedinih fakultetskih predmeta te polaganja ispita, gdje ponekad začuđuje njegovo živo sjećanje koje seže do najsitnijih pojedinosti nekih razgovora i opisanih situacija. Zadanim slijedom, drugi će dio pratiti njegovu znanstvenu karijeru, i ovdje će se Marušić dotaknuti raznih pitanja svoje struke, pišući o napredovanju u karijeri, radu sa studentima, znanstvenim istraživanjima i otkrićima, uredničkom poslu (osnovao je »Croatian Medical Journal«), nimalo se ne libeći opisati realno stanje u kojem uza sve istaknute pozitivne strane postoje i manje svijetle točke — primjerice profesorska progledavanja kroz prste pojedinim studentima ili bitke za bolje funkcije koje se vode lobiranjem u kuloarima. Posljednji je dio rezerviran za primjere iz prakse, i u njemu autor sučeljava vlastitu erudiciju, izgrađenu u strogo kontroliranim fakultetskim i laboratorijskim uvjetima, sa stvarnim zdravstvenim problemima ljudi oko sebe, gdje biva doveden u neugodne i smiješne situacije rješavanja slučajeva o kojima posjeduje znanje samo iz knjiga. Upravo će se u trećem dijelu naći pripovijesti u kojima Marušićev spisateljski dar dolazi najviše do izražaja. Naime, s jedne strane namjera za sveobuhvatnim prikazom i rasvjetljavanjem bitnih pitanja struke u Marušića ponekad budi sklonost dociranju, dijeljenju lekcija, čak ne toliko čitatelju, koliko onim subjektima na koje se pojedino pitanje odnosi. Jednako tako, ista ga težnja vodi i tomu da se ponegdje i odveć trudi objasniti situacije koje su same po sebi jasne, ne ostavljajući prazne prostore čitatelju da ih sam popunjava. Nasuprot tome stoji njegova namjera da nam prikaže medicinu s ljudskim licem, što ostvaruje kada piše, primjerice, o pozadini svojih otkrića, o svojoj obitelji, kada otkriva vlastite nedoumice i strahove u susretu s konkretnim zdravstvenim problemima koji pokazuju kako je i on samo čovjek ili se pak dotiče pitanja, kao onog o duši, na koja ni svemoguća medicina nema odgovora. Ta će dva polazišta bitno određivati Marušićevo pisanje — s jedne se strane nalazi njegova samouvjerenost, no s druge stoje autoironija i svijest o vlastitoj nesavršenosti, što nekako na kraju rezultira potrebnom ravnotežom koja ovog pisca, pa i onda kada jasno izražava politička i ina stajališta s kojima se ne moramo složiti, ali za koje mu se mora priznati dosljednost — na kraju čini simpatičnim čitatelju. Upravo će najveću ulogu tu odigrati njegov humor: Marušić je najzabavniji kada se s akademskih visina spusti na razinu svakodnevnoga života, u kojem se medicinske spoznaje miješaju s narodnom mudrošću njegovih roditelja i drugih nestručnih osoba, i u kojima progovara izvorni, zdravorazumski humor Vlaja, koji i sam autor baštini u svom pisanju. No, kako se Marušić sve vrijeme nalazi između ozbiljna stava sveučilišnog profesora i britka komičara, taj je humor, iako prisutan u svim pripovijestima, punokrvan tek ondje gdje pisac sam sebi dopusti više slobode, kao u primjeru Splitskog pacijenta, svakako jednog od književnih vrhunaca ovog djela — dinamične, zabavne i do kraja izbrušene pripovijesti koja teče bez zastajkivanja na nepotrebnim pojašnjenjima. U tom se kontekstu ranije spomenuta metodičnost javlja i kao nedostatak, bilo da govorimo o (odveć) eksplicitnim naslovima pripovijesti (Patologija, Ortopedija, Interna medicina), koji doista ne ostavljaju prostora mašti, bilo da govorimo o stanovitoj shematičnosti koja pisca prigušuje u njegovoj spisateljskoj zaigranosti, za koju se potencijali jasno naziru (među ostalim i u posljednjem tekstu Zagrobni život) te pokazuju da Marušić može još više dati u literarnom, odnosno umjetničkom smislu, samo ako se oslobodi potrebe da svakoj temi pristupi po strogim i unaprijed zadanim parametrima. Nakon svega ostaje ipak ne baš nevažno pitanje: tko će čitati ovu knjigu, odnosno, komu je namijenjena. Naime, njezin problem nije stil, jer Marušić dobro piše, nego pitanje koga može privući njezina tema? Sigurno je da će u ciljanu skupinu ući znanci i kolege, kao i Marušićevi studenti, koje će vjerojatno zanimati mišljenja njihova profesora, no glavno je pitanje koliko će ova knjiga moći zainteresirati običnog čitatelja, onoga sklona lijepoj književnosti i posve neupućena u stručna medicinska pitanja. Sam Marušić kaže kako se nada da će u ovoj »sagi o medicini« svatko pronaći dio koji će mu se svidjeti, i ta nada posve mu je opravdana. Pitanje je pak vrlo praktične naravi: u vremenu u kojem prebrzo živimo, hoće li se naći dovoljno strpljiv čitatelj koji će se upustiti u taj pothvat da među više od šest stotina stranica pokuša pronaći takve dijelove za sebe. Stoga bi promociji knjige svakako pomoglo zasebno objavljivanje pojedinih pripovijesti.

Ljubica Anđelković