GRAĐEVINARSKI PAS

GRAĐEVINARSKI PAS

Tomas Borras

Nije znao kako se dogodilo. Psić je cvilio, vrpoljeći se na gnojištu. Oštro mu je svjetlo vrijeđalo oči. Što se dogodilo s onom baršunastom toplinom? I s onim nektarom, tekućim šećerom, koji mu je punio želudac, uspavljujući ga? Više ga nije osjećao u ustima. Psetance je, vukući se po smetlištu, sve dodirivalo njuškom, tragajući žudnim njuhom. Samo spoticanje o hladne stvari: rasporene konzerve rajčica, staklene bodeže, gnjile otpatke, krhotine, papirnate omote, blato. Nije znao kako se dogodilo; ali nalazio se tamo, očajan, izgubljen. Na slabašnim šapama — ponekad se rušio na bok — otišao je nekoliko metara dalje od gnojišta i naišao na mesni dronjak. Bio je u točki klonuća, i ono mu je jestivo, upola prožvakano desnima, umirilo oštru bol u želucu. Istražujući naišao je na kaljužu. Utaživši i žeđ, psić je, nakon što se njuškom riješio dosadne buhe, sjeo na stražnje šape i dao se na razmišljanje o životu. Život je bio asfaltirani klanac među visokim kućama. Životinja je prelazila s jedne strane na drugu nalazeći samo na glatke zidove. Kraj avenije bio je tako daleko — možda je tamo bilo nešto za jelo — da se nije odlučio krenuti na put. Naslonjen o podnožje zgrade, proveo je dan u ublažavanju gladi zijevanjem i veselim proganjanjem neke muhe — tomu nije nalazio lijeka, bio je dijete. Noću, slab i uplašen, zazivao je prodornim cviljenjem. Nitko mu nije obratio pozornost. Tumarao je i lutao već dva dana, kad je naišao na prvo otkriće: podrumski prozor. Kroz njega je izlazio kuhinjski miris, aroma koja ga je obavila, topla i hranjiva. Počeo je sliniti; žvakao je miris i njegova je glad rasla. Počeo je zavijati uporno, očajno. Iznutra mu je napadački i bijesno odgovorio drugi pas. Njegovo lajanje pomognuto je s bezbroj pasa koji su se pojavili, po jedan na svakom prozoru, s podrhtavanjem debelih gubica, iskešenih očnjaka. To je bilo njegovo drugo otkriće.

— U svakoj sobi ima po jedan pas — rekao je sebi. Te su kuće napravljene za nas. Unutra kuhaju hranu koja nam se sviđa. Kako bih došao do jedne od tih kuća?

Osjetio je da ga je podigla neka gruba ruka. Njegova premišljanja prekinula su dva duboka glasa što su rezala slogove pučkom oštricom:

— Baš je zgodan. Mialo.

— Obično pseto.

— Pa ne pripremam ga za izložbu pasa.

Psić se stisnuo u se dok ga je gladila hrapava ruka, prelazeći mu preko hrpta. Stavili su ga u džep kratkog kaputa, i tako prenosili. Džep je mirisao na duhan; kihao je, i ne znajući što mu je činiti, cvilio.

— On bi se mazio.

— Proći će ga.

Dva su glasa nastavljala promuklo, a gruba je ruka primorala psa da spusti glavu. Zaspao je. Nastavio je spavati i kad su ga položili na tlo.

— Kažem ti, obično pseto. Nije rasni.

— Dobro, i onda? Bit će koristan na gradilištu.

Svezali su mu oko vrata uzicu od esparta; drugi kraj konopca bio je pritisnut hrpom cigle. Pas je mogao opisati uokolo samo krug od nekoliko metara. Dva čovjeka sjela su na košare i počela jesti. Pas je željno gutao komade kruha i kobasice. Potom se napio iz spremnika vode s okusom vapna. U blizini su čekićali komad željeza. Jedan je od ljudi otišao. Drugi je zaspao. Pas je prilegao uz njega i lizao mu grubu ručetinu. Noću, nakon što je završio ono što su mu ostavili u porciji, razaznao je da je slobodan: čovjek mu je skinuo uzicu. Otresavši se boli na vratu, pas je obišao mjesto na koje su ga doveli. Bučno se veselio. Nalazio se na gradilištu neke zgrade. Preskočio je hrpe gipsa, stavio šape u vapno za krečenje, valjao se u pijesku, održavao ravnotežu hodajući željeznim gredama, zgrčen radošću vrtio repom. Gradili su mu kuću! Kuću kao one koje su imali drugi psi: budući miris dobro pripremljene hrane, prozore za naginjanje na ulicu. Jako im je zavidio i jako ih je mrzio kad su se, čuvši ga kako cvili od gladi, pojavljivali zlovoljni da mu se suprotstave. Njihovo sebično lajanje upozoravalo je onoga koji je razumio njihov jezik:

— Pas, pas!

Što je značilo da je ta soba bila zauzeta.

— Pas, pas! — povikao je svojim lajanjem na prvu buku koju je čuo. Ono je bila njegova kuća, i sad je zabranjivao prolaz mogućim uljezima.

*

Trebala je godina da dovrše gradnju. Čuvar ga je i dalje zvao »Pseto!« i davao mu za jelo tvrdi kruh, slanutak, kožu oguljenu s kobasica. Danju je bio zavezan na vratima na gomili treščica. Noću su ga puštali i pas je optrčavao prebivalište koje su mu pripremali.

— Ne razumijem zašto prave toliko soba za mene sama. U ovu ću stavljati kosti; ova druga služit će mi za popodnevno spavanje; ovdje ću zimi lijegati uz svjetlost; prolaz, za natjeravanje mačaka; terasa, za igru s vrapcima.

Ali na svakom mu je katu pretjecalo soba.

— Bit će za kuju i mlade. Ah! Ljudi koji me hrane također će živjeti ovdje.

Kao vrhunac sreće palo mu je na pamet da bi jedna od prostorija možda bila za skladištenje kore od sira.

Pas je već bio velik, snažan, nezgrapan. Kad bi mu vjetar donosio miris nekoga srodnoga, skakao bi do vrata na ogradi i započinjao lajati iz sve snage:

— Pas, pas!

Ponekad bi mu se drugi izgladnjeli psi, žuta pogleda i pokorna ponašanja, polako približavali, proseći ga, posramljeni.

— Pas, pas! — on bi se derao, uvrijeđen, spreman da ne dopusti da mu se otme kuća.

Psići bi, nakon što bi se na trenutak zaustavili, tihi i ponizni, odlazili polutrkom, okrećući glavu, zadihani na putu bez počinka, ranjavani zubima sretnika.

*

Jednoga dana radnici su otišli. Čuvar je, umjesto da mu pričvrsti uže, viknuo:

— Pseto!

I pokazivao mu ulicu. Pas je mahnuo repom, a čuvar ga je dohvatio ciglom u butinu. Trčao je, bježao, da ne bude kamenovan; nije se usuđivao vratiti dok nije zanoćalo. Kuća je bila zatvorena.

Sljedećega dana otišao je na posao u zgradu koju su mu podigli. Ulazili su i izlazili nepoznati ljudi, unoseći pokućstvo. Pas je na suprotnom nogostupu strpljivo čekao da završe. Kad je pao mrak, kuća se osvijetlila. Srce mu je lupalo. Kroz podrumski prozor dopirao je ugodni miris hrane. Ušao je kroz vežu, prezadovoljan. Odande se popeo po mekom tepihu. Otvorena vrata na stanovima dopuštala su da vidi gostoljubivost domova, kutove u nježnoj sjeni, perinu na kojoj će se smotati da se odmori.

— Pas, pas!

Iz svakoga stana izlazio je po jedan lajući na njega, da bi mu spriječio da zauzme svoje mjesto. Jesu li ga pretekli? To je bila otimačina! Onu kuću izgradili su za njega; cijelu je godinu podnosio radove, nepogode, oskudne obroke; pazio je da se nijedna druga psina ne uvuče na njegovo područje.

— Pas, pas!

Nisu mu se činili psima. Nisu bili kao oni koji su se borili s njim na ulici. Činili su se čudnim životinjama: sićušni, lopte od dlake, fizionomije izdužene do izobličenja, ili sa spljoštenim njuškama. Nisu imali poznati miris. Lajali su, to da:

— Pas, pas!

Svi su stanovi imali svoga stanara. Bio je tih, zbunjen, ne znajući što da učini, ne usuđujući se da ih izazove da bi osvojio svoje pravo na sreću, da bi ponovno zadobio svoj raj.

Portir je doletio zbog buke tolikog lajanja i lajanja.

— To je pas koji je čuvao gradilište — rekao je.

Skinuo je remen i odalamio ga kao bičem.

— Van odavde!

Pas je, cvileći od bola, sišao niza stubište. Na izlazu ga je dohvatio posljednji udarac.

— Odlazi!

Portirova je žena popratila:

— Majko moja, odvratna li psa!

Trčao je izbezumljeno sve dok nije onemoćao. Zaustavio se pun sline, žudno hvatajući zrak, obješena jezika.

Mirna noć, zrak slatke topline. Nakon što se napio, pas se ispružio uz hidrant. S gubicom među šapama gledao je u svjetlu svjetiljki kako ulicom prolaze užurbane i ravnodušne sjene, što su bili ljudi. Spoznao je da postoji zanimanje građevinarskoga psa; ono što se gradi nije za njega. Na suprotnoj strani nalazila se ograda napravljena od loše pribijenih dasaka. Pas se približio držeći se pokorno, tromo, sramežljivo.

— Pas, pas!

Tamo je već bio drugi. Bijesno je lajao na njega, odlučan da ne dopusti da mu se otme mjesto, kao što je on prije činio. Nakon što se zaustavio na trenutak da pogleda svoju kuću, pas je žalosno spustio glavu i pošao tražiti od gradilišta do gradilišta ne bi li našao posao.

Preveo Boris Maruna

Ilustrirala Jasenka Bulj