GMO kao zlatno tele

GMO kao zlatno tele

F. William Engdahl, Sjeme uništenja. Geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo, prev. Nedjeljka Batinović, Detecta, Zagreb, 2005.

Hrvatska, obično na rubu svih bitnih svjetskih događaja, rijetko u središtu duhovnih zbivanja, još rjeđe njihov pokretač, situacije poput ove s novom Engdahlovom knjigom obično dočekuje s iznenađenjem, a u konkretnom slučaju i s psihološkim kompleksom koji bih metodološki priručno nazvao negativnom racionalizacijom. U psihologiji, racionalizacija je notoran fenomen: čovjek, nerijetko nespreman sagledati istinu o sebi, opravdava svoje postupke umećući u sjećanje interpretacije koje iskrivljuju osobnu prošlost. Mali narodi, slično malim ljudima, navikli da im se sve veliko obije o glavu, obično se uplaše važnih zbivanja. Navikli na zapećak kao vlastit prirodni okoliš, kada i zakorače pod reflektore, ne znaju što bi sa sobom. Uplašeni, i pod reflektorima se ponašaju poput statista, glumeći kulise. Teško ih je uvjeriti da je došlo vrijeme za neku važniju ulogu. Po završetku predstave izgube se i šute o svemu, ne znajući što bi sa sobom i s onim što im se dogodilo. Zbunjenost potiskuju smišljenim zaboravom ili namjernim prešućivanjem sebe samih. Odnosno, negativnom kompenzacijom umanjuju važan događaj ako se tiče njih samih. Dakle, najnovija Engdahlova knjiga u nas je dospjela na liste uspješnica. Spominje se, pak ne možemo reći da se o njoj šuti. Ipak, nedovoljno je istaknut naoko sitan detalj, zabilježen na stranicama koje općinstvo obično preskoči. Tamo iznad impresuma stoji: Prevedeno je na hrvatski prema rukopisu. Prvo hrvatsko izdanje ujedno je i prvo izdanje ovoga djela. Neka mi bude dopušteno istaknuti činjenicu da je ugledan, ozbiljan, u svijetu poznat autor, svoje djelo ustupio upravo hrvatskome nakladniku. Istaknuo sam spomenuto ne radi nekog isprazna senzacionalizma, još manje radi apostrofiranja jednog nakladničkog pothvata. Tek, ovakav me primjer nuka na pomisao da bi više prodornosti, samosvijesti, pak i zdrave robusnosti, našu sredinu izvuklo iz balkanskoga koša za smeće sigurno uvjerljivije od epskih litanija o stoljeću sedmom. Treba znati, treba se nametnuti, treba vjerovati u sebe. Sama knjiga, intrigantna kao i prethodni poznati nam uradak istog autora, Stoljeće rata, operira pojmom koji najčešće apriori diskreditira onoga koji za njim poseže. Kada, naime, spominjete urotu ili kada na nju aludirate, možete unaprijed očekivati da će na vas podsmješljivo odmahnuti rukom i preporučiti vam psihoterapeuta kao eventualnu publiku. Ako vas netko želi diskreditirati, te vas, i bez vaše istinske namjere i pomisli o zavjeri, optuži za očijukanje s urotničkim mišljenjem, uspjeh mu je unaprijed zajamčen. Zaboravlja se pritom ona notorna: ako sam paranoik, ne znači da nemam neprijatelja. U konkretnom slučaju, Engdahl spominje dvosmislene optužbe na račun onih »koji na bilo koji način nekome nagaze na krivu (tj. pravu) nogu. Za takve ljude obično kažu: ‘Ah, on je teoretičar zavjera’, a svrha te optužbe jest odvratiti inteligentne ljude od razmišljanja o posljedicama onoga što im se događa pred očima.« Ta izjava, usuprot formalnoj jednostavnosti, dvostruki je zaokret — i u retorici zavjere i u zavjereničkoj retorici. Naime, dok sve dosadašnje manipulacije računaju s nekom vrstom naravne insuficijencije čovjekova uma, teorija zavjere upravo podilazi ljudskomu razumu, i to dvostruko. Prvo, logici zdrava razuma, a potom, sljedstveno tome, nadmoći ljudske pameti. Perfidno, u formi samozatajnosti, naravnim se nudi zaključak: dakle, normalan i pametan čovjek ne bi trebao nasjedati na konspiracijske naracije. Lukavstvo političkog uma ovdje i nehotice otkriva neke od svojih simptoma. Otkriva u najmanju ruku vlastitu regulacijsku ambiciju. Također, ako ste se već domogli čarobne kompetencije da odlučujete o tome što je zdravo, a što nije, nitko vam više neće ni pokušati osporiti pravo da pristojno ušutkate svako mišljenje suprotno vašim probicima. Jednom kada smo zagospodarili zabranom psihičke normalnosti nitko normalan neće više razmišljati o našim izjavama kao o performansima sa zadaćom da sakriju osobne, da ne kažem sebične pobude. Drugi aspekt zaokreta cilja na virtualnu prosudbu svakoga suprotstavljena mišljenja. Ono je, ni ne znajući, dovelo sebe u apsurdnu poziciju: svaki njegov iskaz automatski derogira vlastitu vjerodostojnost. Obnavlja se tako prastaro pravilo antipsihijatrije, premda smo pomislili kako je ona nešto definitivno nadiđeno. Pokazuje se opet da je najefikasniji način ušutkavanja i dalje proglasiti nekoga ludim. Time se reaktualizira i drugi postulat antipsihijatrije po kojem tradicionalnu psihijatriju treba prokazati kao visoko politiziranu, ponajprije društvenu, ponajmanje medicinsku djelatnost. Upravo nadahnut političkom osviještenosti nekada rubnih društvenih praksi, uspijeva Engdahl izvesti spomenuti dvostruki zaokret. On vlasnike prisvojenih društvenih licencija izaziva, prokazujući njihove suptilne pokušaje da nam odvrate pozornost od bitnog. A najvažnije jest što mu polazi za rukom ne samo pokazati nego i uvjerljivo dokazati da je interes utjelovljen u profitu ono najbitnije. U zlatno tele profita upregnuti su svi najmoćniji vojni, obavještajni, politički i gospodarstveni mehanizmi suvremena svijeta. Tu nema nikakvih granica. Tu nema obzira. Ljudski život, ako se njegov posjednik našao na krivu mjestu i u krivo vrijeme, nema nikakve vrijednosti. Ekonomski interes, komplementiran maltuzijanskom koncepcijom društva, naći će dobro opravdanje svakoj opačini, imenujući i najviše zlo vrhunaravnim dobrom. Tako Sjeme uništenja razotkriva perfidne metode američkog agrobiznisa, koji, nastojeći istisnuti tradicionalno poljodjelstvo, industrijalizaciju uzgoja hrane uporabom genetski modificirana sjemena hoće upregnuti u svoj konačni cilj — stvaranje monopola i maksimiranje profita. Zdravlje, život i blagostanje milijuna ljudi nisu svrha nego prepreka tom bešćutnom pothvatu. Genetski modificirana hrana nije, kako nam mudro pokazuje autor, tek jedna stavka u zavjeri. Globalno carstvo opstaje zahvaljujući nizu zavjera čija je opstojnost moguća zahvaljujući najlukavijoj — uvjeriti mase poslušnih potrošača da zavjere nema!

Antun Pavešković