Čudovište iz Babahoya

Čudovište iz Babahoya

David Berkowitz, Richard Ramirez, Charles Manson samo su neki od najpoznatijih svjetskih masovnih ubojica. Luis Alfredo Garavito pak južnoamerički je monstrum čiji su šokantni zločini poslužili kao nadahnuće ekvadorskom redatelju Sebastiánu Corderu za priču o čudovištu iz Babahoya, krvniku djece, i o tvrdoglavom i beskrupuloznom novinaru u potrazi za vrućim vijestima. Pritom ovaj killer–triler nipošto nije standardna priča whodunit–tipa; njegovo ozračje bitno asocira na južnokorejska Sjećanja na umorstvo; putem zauzimajući strogo etički smjer pretvara se u moralitet, čime dokazuje da je izravan, nipošto pravocrtan, a svakako drukčiji. U prvome redu Kronike tako jesu snažna kritika medija (pri čemu redatelj Sebastián Cordero pokazuje izrazit senzibilitet za prikaz novinarskoga terenskoga rada); preispituju pozadinu istine u reportažama, moć medija da utječe na istinu, potom preispitivanja savjesti, ali i sukrivnju, igre moći i kockanje životima, baš kao i međusobnu očaranost reportera i njegova subjekta. Pritom John Leguizamo, uz Leonor Watling i Damiána Alcázara, nesporno nosi najveći dio (psihološkog) tereta filma (baš kao i lika — antijunaka sumnjivih motiva). Pod tim teretom nikad ne pada, nego emocije oblikuje prema zahtjevima scenarija. Glumac, uglavnom nositelj bizarnih rola i karaktera (transvestit u Wong Foo, Toulouse–Lautrec u Moulin Rougeu, Shakespeareov junak u Romeo + Julija, gangster u Carlitovu načinu), ovdje je upravo čudesan kao progonitelj čudovišnog ubojice čiji su ego i slabosti u prvom planu, bez njihova prikrivanja junačkim nesebičnim motivima, te kao takav potvrđuje onu poslovicu o gorčini uspj

eha. Iako uspjeh mladoga redatelja Sebastiána Cordera nakon ovoga hvalevrijedna ostvaraja zasigurno neće izostati.

Katarina Marić